Zadovoljstvo je poznavati Sanju Srdić Jungić osobno, ona dobro zna da ne podilazim nikada ikome tako da molim ozbiljno razumijevanje kad kažem da me je ovaj roman emocionalno jako, jako potresao.

Roman Ti si moje sve pisan je u dva dijela, oba počinju buđenjem maturantice Elene u sobi koju dijeli sa sestrom Mijom, radnja oba dijela traje desetak godina, ali u prvom dijelu Elena u tragičnoj nesreći gubi oca i pronalazi Aleksa, ljubav svog života, dok u drugom dijelu obitelj ostaje na okupu, a Elena se ipak sjeća događaja i ljubavi iz vremena kojeg je već jednom preživjela i pita se hoće li ikada ponovno sresti Aleksa. Što izabrati, ljubav života ili cjelovitu obitelj u kojoj samo Elena nije potpuno sretna?

I tako čitam, predzadnja stranica se bliži kraju, na posljednjoj okruglo tri reda, a književnica napiše tako elegantan kraj da sam ostala bez teksta.

Ipak, odmah na početku romana bolno me se dojmio ovaj citat:

Čuti najgoru vijest u životu vjerojatno je i najgori trenutak bilo koje tragedije. Preživiš ga isključivo nagonski, jer ti vlastito tijelo ne da, da se samo sklupčaš na pod i umreš kada čuješ da si izgubio voljenu osobu. Ipak, probuditi se sljedeće jutro i spoznati da je sve što se dan prije dogodilo bilo istinito i da će se takav trenutak ponavljati svako jutro do kraja tvog života... vjerojatno je jednako bolno. Ako ne i gore.

Istina je, puno je gore otvarati oči jutro za jutrom sa spoznajom da nikada više nećeš moći zagrliti voljenu osobu, udahnuti miris, čuti glas.

U zahvali iza romana autorica se napisala: „Onima koji nisu više s nama hvala što su zauvijek obilježili naše živote te što nas njihova ljubav i prisutnost, ma gdje god oni trenutačno bili, tjera da idemo dalje i u najtežim trenutcima. Do samog kraja.“

Da sam roman Ti si moje sve čitala prije godinu dana vjerojatno me ne bi ovako potresao, ali nakon tragičnog gubitka sina, sad očekujem novo buđenje tog istog jutra i povratak s book cluba u stan u kojem oba sina vise na računalima ili stariji crta svoje superjunake. Ostali su crteži i nada u bajku ili bar susret jednom, negdje.

Da se vratim romanu. Sanja Srdić Jungić lijepo piše, sama kaže da su joj dijalozi jača strana, a to radnji daje dinamičnost. Nakon prvog dijela bila sam zbunjena nastavkom, pročitala sam tri stranice pa se iduće večeri vratila na početak drugog dijela u kojemu se likovi, naizgled nedorečeni u prvom dijelu, popunjavaju, dobivaju na životnosti.Roman se čita lako, ali o temama i postupcima likova možemo još razmišljati i razgovarati.

Na ovitku romana su crveni ljiljani koji imaju svoju simboliku, u romanu književnica navodi japansku, šintoističku verziju legende o razdvojenim ljubavnicima. Ta legenda asocirala me na pripovijetku japanske književnice Banane Yoshimoto Moonlight Shadow o djevojci Satsuki koja tuguje za tragično preminulim dečkom Hitoshijem. Priča se temelji na kineskoj legendi, prenesenoj i u Japan, prema kojoj se dvije zvijezde, Vega i Altair, susretnu na nebu samo jedanput u godini (7. srpnja, Tanabata legenda, Festival zvijezda). Pripovijetka se nalazi uz roman Kitchen, Naklada Mathias, Labin, 2000.