Oni koji su odrastali krajem 1980-ih i početkom 1990-ih (ali i oni koji su odrastali znatno ranije) često su se vrzmali oko kioska. Naravno, imali su za to dobar razlog – promatrali bi stripove i gledali naslovnice u izlogu, pratili koji su noviteti stigli. Sjetit će se stariji čitatelji nestrpljivosti koja se veže uz čekanje novoga stripa. Najgore bi bilo kada se priča nastavljala u sljedećem broju pa se morao čekati novi svezak, a nedovršena bi priča često završavala upravo u onom dijelu koji je bio napet. Nije prije trideset i više godina bilo najava kao danas, nismo znali točan datum kada bi se novi svezak trebao pojaviti na kioscima, već smo strepili i čekali…

Ima među čitateljima onih koji strpljivo čekaju da kompletiraju priču pa tek onda krenu na čitanje. Ne ubrajam se među takve – čitam strip čim ga kupim, ne mogu se strpjeti i pričekati da čitava priča izađe pa da ju pročitam u komadu. Kao nekoć u dječačkim godinama, tako i sada radije razmišljam što bi se moglo dogoditi u sljedećoj epizodi, uživam u neizvjesnosti i čekanju. Mini serijal Siročad (Libellus, 2019.), koji se sastoji od 12 priča (od standardnih 96 stranica), objavljen je odjednom u svibnju 2019. godine – odmah su objavljene četiri knjige po tri priče. Nije bilo potrebe za živciranjem i čekanjem nove priče. U Italiji je serijal Siročad izlazio od listopada 2013. do rujna 2014. godine. ^[1]Postoji i nastavak serijala Siročad koji se također sastoji od 12 brojeva (Ringo), uskoro će Libellus objaviti 3. knjigu (Tabula rasa). Trenutno se uspješno suzdržavam od čitanja, čekam da serijal Ringo bude kompletiran.

Čitav serijal, koji sveukupno broji 1 152 stranice, pročitao sam u dahu, točnije u jednom danu. Stvarno ne pamtim kada sam to učinio zadnji put, da mi je priča bila tako napeta. Nisam ništa unaprijed očekivao od serijala i možda sam upravo zato dobio jako puno? Nisam se podrobno informirao o serijalu niti sam čitao tuđe tekstove. Kako bilo, naposljetku su me nadvladali pozitivni dojmovi koji dugo nisu jenjavali. I za priču i za crtež imam samo riječi hvale i vruće preporuke. Iz majstorskih naslovnica, koje potpisuje Massimo Carnevale (1967.), mogao sam pretpostaviti da će glavni protagonisti biti mladi i da akcije u priči ne bi trebalo nedostajati.

Priča odmah započne eksplozivno, dogodi se bljesak nakon kojega mnogi ljudi umru. Za tu katastrofu odgovornost snosi nepoznati neprijatelj čija snaga, oružje i namjere čovječanstvu nisu poznate. Da bi zaustavili neprijatelja, osnovana je posebna vojska sačinjena od djece čiji su roditelji stradali u napadu. Budući da nemaju nikoga, djeca su siročad pa se i nazivaju tako – djeluju pod imenom Siročad. Ostali su sami tijekom napada tuđinaca, a nemaju što izgubiti i nitko neće žaliti za njima ako umru. Odlučeno je da su savršen materijal za vojnu obuku i trebali bi postati profesionalni vojnici.

Brigu o budućim vojnicima dječje dobi preuzima strogi pukovnik Takeshi Nakamura i podjednako stroga profesorica Jasna Jurić. U prvoj priči, Mali prestrašeni vojnici, profesorica Jurić objašnjava djeci što se dogodilo: „Naš planet pogodila je zraka tahionske energije koja je izazvala eksploziju snage gotovo dvije tisuće megatona, a šestina stanovništva Zemlje pritom je poginula… Nije bila riječ o prirodnom događaju, nego o napadu jedne tuđinske sile opremljene tehnologijom koja je nadmoćnija od naše… gotovo pola našeg planeta pretvorili su u zadimljeni krater, nepovratno ugrožavajući stabilnost… ali nisu uspjeli zatrti vas… i to im je bila prva greška…“ (13.)

Jurić i Nakamura pripremaju djecu za rat bez da je djecu netko pitao za pristanak (roditeljska suglasnost u ovom slučaju nije potrebna jer su roditelji pokojni). Svi polažu velike nade u male ratnike koji bi trebali otkriti koje su neprijateljske namjere i kojom tehnologijom raspolažu. Ne uspijevaju sva djeca proći prve testove. Hrabri Hector žrtvuje se kako bi ostatak grupe preživio, a njegova sestra Juno nikako ne može prijeći preko toga, brzo shvati kakva je nepravda počinjena i da je Hector umro zbog kušnje odraslih. Svjesna je da je njegova smrt bio dio testa, eliminacijski postupak.

U priči pratimo sudbinu petero djece koja su međusobno veoma različita, ali se dopunjuju i zajedno skladno djeluju kao odlična kombinacija. Unatoč silnim razlikama, grupa Siročad funkcionira. Svatko ima posebnost i nadimak Ringo (Revolveraš) je otresit, prgav i ne trpi autoritete, samovoljan je i odličan ratnik, ali ne i poslušan vojnik. Iskorijeniti neposluh gotovo je nemoguća misija, ali ima i on slabu točku. Jonas (Izviđač) je vođa skupine, samouvjeren i odlučan, ne donosi nagle odluke, svi mu vjeruju i imaju povjerenja u njega. Juno (Anđeo) je najsnažnija i najmotiviranija, jako ju je obilježila smrt brata i čeka dan kada će doći do trenutka osvete. Sam (Balavica) je najubitačnija, ali uopće ne izgleda tako, posebno plaho i slabo djeluje u dječjoj dobi, odana je Ringu koji su jednom spasi. Raul (Pustinjak) je na glasu kao najveća individua u grupi, samotan je i drži se postrani, izuzetno je precizan u rukovanju snajperom. Naknadno se priključio društvu jer, njegova je grupa stradala u jednoj vježbi, a on je jedini ostao živ.

Kako članovi sazrijevaju, tako se javljaju i ljubavi između njih, odnosi postaju složeniji, prožeti emocijama. Požrtvovnost je bitna odlika ove družine, drže jedan do drugoga, veže ih nagli gubitak obitelji i prethodnih života, naglo su ostali bez djetinjstva. Svi su oni prošli rigoroznu vojničku obuku, pretrpjeli znanstvena istraživanja nakon kojih su bili još jači i motiviraniji za borbu što slijedi. Mada su bili djeca u trenutku napada, ostali su bez sigurnosti i odjednom prešli u svijet odraslih. Nitko ih nikada nije tetošio niti im popuštao, nije bilo mjesta za odmor i posustajanje.^[2]Da se djeca mogu samostalno brinuti za sebe, da imaju ratničke sposobni i da nije dobro podcjenjivati njihove sposobnosti pokazuje se u romanu Gospodar muha (Vorto Palabra, 2019.) nobelovca Williama Goldinga (1911-1993.). U tom se djelu vidi koliko toga djeca mogu napraviti sama, bez obzira na činjenicu da su prepuštena sama sebi. Djeca posjeduju otpornost i upornost koja nije ništa manja nego kod odrasli ljudi, očeliče nakon tragedije i prije stasaju.

U prvoj priči vidimo kroz koje kušnje djeca prolaze, a kako se priča razvija, tako dolazi do postupnog građenja likova. Retrospektivni su elementi česti, radnja nije linearna, pa svako malo saznajemo nove detalje o ubitačnoj petorci nad kojom su izvršeni brojni pokusi i treninzi pomoću kojih su postali vrhunski ratnici. Naravno, tijekom čitanja nameću se pitanja o tome koliko su moralni postupci profesorice Jurić i pukovnika Nakamure. Što zapravo želi dvojac – koje su im skrivene namjere, prešućuju li štogod o neprijateljima? Pokazat će se da serijal Siročad nije tipična akcijska SF priča smještena u blisku budućnost, već da je priča prepuna neočekivanih obrata i da je daleko više od standardne priče o moćnim neprijateljima i hrabrim mladim vojnicima koji bi im trebali stati na kraj.

Scenarij potpisuje Roberto Recchioni (1974.) koji poprilično radi na serijalu Dylan Dog, a napisao je i nekoliko priča za vestern serijal Tex. Renomirani crtači (Emiliano Mammucari, Alessandro Bignamini, Gigi Cavenago, Massimo Dall'Oglio, Luca Maresca, Werther Dell'Edera, Giorgio Santucci, Davide Gianfelice i Matteo Cremona) odradili su sjajan posao za koji se teško može naći zamjerka. Crtež je, uz dobru priču, samo dodatna vrijednost. Nije naodmet ako su crtež i kolor majstorski izvedeni, to stripu može ići samo u prilog. Crtež je dinamičan i filmski, lako bi po toj priči mogao nastati filmski serijal. Siročad je, ukratko rečeno, fantastičan novi serijal za nove generacije čitatelja stripova koje nisu odrastale na Zagoru ili Dylanu Dogu. Pripremite se za duže čitanje u komadu jer, teško da ćete uspjeti odgoditi čitanje ove priče za sljedeći ili neki drugi dan. Prije će se dogoditi da će vas serijal Siročad doslovno prikovati za mjesto. Nećete požaliti. Zauzmite ugodno mjesto i uživajte.

Netko će možda reći da serijal Siročad treba nositi etiketu +12 ili +15. U priči, koja je na trenutke veoma brutalna i realistična, ima nasilja i psovki (manje ugodni elementi s kojima se svakodnevno suočavamo i ne možemo ih izbjeći ni uz najbolju volju). Kako će netko shvatiti ovu dvanaestodijelnu priču ovisi o stupnju zrelosti jer, može osoba biti punoljetna i imati pravo glasa, ali istodobno biti nezrela i površna do bola, nesposobna za ikakvo promišljanje ili suvislo raspravljanje. Godine su tek okvirne smjernice i ne možemo se posve pouzdati u njih. Nije da serijal Siročad glorificira i promiče nasilje, ali nekoga bi moglo zasmetati što se likovi ponašaju prilično realistično, bez rukavica i fige u džepu. Je li Siročad serijal za mlade i kojoj dobnoj skupini biste ga preporučili, pitanje je za opsežno razmatranje, a odgovor stvorite sami. No, da biste došli do odgovora, trebate najprije pročitati serijal.