Zagrepčani redovno zamjeraju Dalmatincima što se, ako su već odlučili pustiti korijenje u Zagrebu, ne žele prilagoditi u verbalnom smislu. Smeta ih njihov dalmatinski naglasak, a Dalmatincima to godi jer se može tumačiti kao svojevrstan dišpet prema starosjediocima. Ima jedan Dalmatinac kojemu bih, da sam Zagrepčanin, zamjerio govorenje ili pisanje na štokavici. Riječ je, naravno, u legendarnom splitskom književniku, novinaru i televizijskom scenaristu Miljenku Smoji (14.2.1923-25.10.1995.).

Eto, prošlo je dvadeset godina otkako nas je napustio meštar pisane (i usmene) riječi, čovjek koji je proživio život punim plućima s cigaretom u ustima i u posljednjim danima, dok Lepa, njegova životna odabranica, ne bi bila u blizini. Dvadesetogodišnja obljetnica specifična je po tome što je nedavno izašla knjiga Razgovori sa Smojom (Adamić, 2015.) koju je priredio novinar i književnik Boris Dežulović, jedan od Smojinih legitimnih nasljednika po načinu pisanja i razmišljanja. Knjigu čini Dežulovićev predgovor pun osobnih dojmova o Smoji, 12 intervjua koje je Dežulović vodio sa Smojom, nekoliko Smojinih tekstova koje je objavio u Feralu te pogovor Predraga Lucića koji se također može klasificirati kao Smojin duhovni nasljednik. Osim što je knjiga u sadržajnom pogledu iscrpna i za svaku pohvalu što se tiče tekstualnih priloga, obogaćena je brojnim Smojinim fotografijama Feđe Klariće i Rine Belana. Razgovori sa Smojom dostojan je literarni spomenik književniku kojega su pod stare dane, kada je Split početkom devedesetih bio u najkriznijim vremenima, odbacili mnogi „prijatelji“, što možda i nije tako loše jer se pokazalo tko uistinu drži do njega – bila je to, naravno, jedna i jedina Lepa, mješanac Šarko te feralovci za koje je pisao do smrti. „Tri i pol godine ranije intervjuirao sam živoga čovjeka i pisca na samrti, a sada je preda mnom bio živ čovjek i čovjek na samrti“, piše Dežulović u predgovoru Na dvoru kralja lavova. Jedan se dirljiv detalj proteže kroz intervjue – naime, Dežulović s poštovanje Smoji govori pape, što je postala čista rijetkost i u obiteljskim krugovima.

U stare dane, kako kažu stari, naviru čovjeku davna sjećanja i detalji za koje je mislio da su davno zatrti rukom prošlosti. Smoje se u razgovorima s Dežulovićem ogolio do kosti – iznio je mnoštvo minijaturnih anegdota iz djetinjstva, urnebesno smiješne priče koje po kvaliteti ne može nadmašiti ni najjača prvotravanjska spačka; govorio je Smoje o vlastitom djetinjstvu, mladosti, srednjoj i staroj dobi bez cenzure jer, poznato je da on nije zazirao od tobožnjih vulgarizama koje pristojan svijet ne koristi, barem ne pred ušima javnosti. Smoje je još kao dječarac uvidio da su „rat, smrti, rak, pendrek, žandar, ciroza jetre, bolest, mržnja“ riječi koje predstavljaju teror i zlo. Govorio je Smoje kako je obnašao posao učitelja i završio u novinarskim vodama što mu je oduvijek bila želja, opisao je razvoj humorističnoga lista „Pomet“ za čiji je nastanak zaslužan Mirko Peršen, tadašnji glavni urednik Slobodne. „Je, ja sam prvi u gradsku rubriku počeja sa napisima na čakavštini. Tako su počele i kritike, najpri male, bezazlene. Radija sam jednu rubriku koja je trajala dosta dugo, zvala se Aspalathos. I tu bi ja svaki put opalija nekoga u gradu, razumiš. Jer, znaš šta: moga si se lakše izrazit, kad bi i bila kritika, lakše je prolazila, govorili su – pusti, to je zajebancija!“ (39)

Opisivao je Smoje kako su tekle njegove prve reportaže koje je odrađivao pomoću tovara jer, privilegija osobnog vozača došla je nešto kasnije. Mladi novinarčići svisnuli bi od muke da moraju putovati kao što je putovao Smoje, ali primijetili bi i više korisnih detalja za pisanje vijesti ili reportaže da se ugledaju na njega. Govorio je Smoje detaljno o Hajduku i njegovim legendama o kojima je napisao pregršt pohvalnih tekstova, za što mu se klub nije odužio nakon smrti; detaljno je Smoje opisao televizijski angažman i brojne anegdote vezane uz snimanje, pojasnio kako su nastale kultne serije „Malo misto“ i „Velo misto“, odakle je crpio inspiraciju i kako je gledateljstvo ponekad burno reagiralo na neke događaje iz serije. Demitologizirao je Smoje određene priče o svojim navikama, priznao je da je namjerno stvarao kojekakve masne priče o sebi da bi ljuborni poljubičastili od jada. Naravno, dobar dio knjige posvećen je njegovoj životnoj odabranici Lepi koja je bila njegova vjerna pratilja i suradnica, a spominju se i drugi ljudi koji su ostavili traga u Smojinom životu (Viktor Ivančić, Boris Dvornik, Joakim Marušić, Šanto, Ćićo Senjanović...). Prepričavanje Smojinih priča rezultiralo bi još jednom knjigom, a Dežulovićeva je, vjerujte mi, sasvim dovoljna – priredivši knjigu Razgovori sa Smojom, Boris Dežulović stvorio je ukoričen dokaz Smojinoga postojanja što će biti postojan na policama knjižara, javnih knjižnica i osobnih biblioteka.

Osim što smo u intervjuu od dvanaest nastavaka stekli potpuniju sliku o Smoji, u knjizi Razgovori sa Smojom dobili smo i dio Ferala, tjednika kojega od 2008. godine nema na kioscima. U tekstu Bespućima inšempjane Istre, što je objavljen 19.10.1993. u 426. broju Ferala, Smoje objašnjava zašto nije član određene političke struje: „Ali ne mogu sebe zamislit ka člana bilo koje stranke. Mora bi plaćat članarinu (što je najlakše), mora bi odit na sastanke, slušat diskusije di svi govoridu isto, iste beside, iste misli, mora bi i ja bit aktivan i koji put balit, mora bi strančarit, namišćat trapule protivničin strankan, mora bi prorađivat platforme i programe, držat se stranačke stege. Pokoravat se direktivi. Za krepat od smija!“ Takav je stav Smoje imao i kao mladić, nije mu potreba za nesvrstavanjem došla pod stare dane – i kao mladić je bio trn u oku vladajućima, uvik kontra sistema. Današnja politički angažirana mladež gotovo u potpunosti nalikuje nekadašnjim uhljebima – bitna je razlika vjerojatno u tome što je današnja politička mladež još svjesnija privremene moći što dolazi s političkim angažmanom pa zato još perfidnije nastoji poziciju u kakvom odboru ili vijeću učiniti što stabilnijom.

U pogovoru Piši: Smoje! Predrag Lucić ističe da je Smoje zapravo napisao prvi tekst za prvi samostalni broj Ferala te da je do samoga kraja uvijek prvi napisao i poslao tekst za sljedeći broj Ferala. Bio je to, dakle, čovjek kojem je pisanje bilo život i život pisanje. Ima li veće (po)hvale za pisca? Svakako da ima, no meni trenutno ne pada nijedna na pamet. Dok se piše (i čita) o osobi Smojinoga kalibra, zaista je teško biti originalan.  

Razgovori sa Smojom su na putu prema našim policama... 

Fotografije: Razgovori sa Smojom