Novinska priča ograničena je forma. Ne možeš se raspisati koliko te volja jer si ograničen prostorom, stoga novinska priča nije žanr koji je svakom spisatelju drag. Novinska priča, dakle, iziskuje dodatan trud jer se misli moraju reducirati. Za stilsku izbrušenost potreban je talent, no umna konciznost u pravilu se postiže vježbom. 

Kada se jednom svlada tehnika novinske priče, spisatelj se može navući na tu formu. Stjepan Tomaš (1947.), čija bibliografija broji više romana i zbirki priča, zarana je pokazao kako umije napisati kvalitetnu novinsku priču. Da Tomaš ima ogromnog iskustva u pisanju novinske priče dokazuje njegova nedavno objavljena zbirka Oporuka i druge novinske priče (Ogranak Matice hrvatske u Bizovcu, 2018.).

Društvo i politika

Zbirka se sastoji od 33 priče što su objavljivane u novinama – najveći dio njih u Večernjem listu – od 1973. do 2017. godine. Tematski su priče raznovrsne, natopljene realističnim tonovima. Naslovna priča Oporuka govori o snažnim rodbinskim odnosima i članovima obitelji koji ne mare za materijalni dobitak, što je danas rijetkost. Priča je prožeta duhom starih vremena, podsjeća na ne tako davno vremena kada su ljudi bili u manjoj mjeri egocentrični i površni te znatno pouzdaniji.

Tomaš zauzima jasan stav o ratnim zločinima i onima koji su ih vršili, a ujedno piše o drastičnim promjenama, mračnim strastima.

U priči Najduži dan govori se o ženi koju muči kolotečina, gradska samoća i tjelesna požuda. Naročito bi se danas ljudi, kada su obuzeti lažnim brojem prijateljstava na društvenim mrežama i srodnim platformama, mogli prepoznati u toj priči. Priča Noćni posao govori o čovjeku koji pokapa ljude što su ubijeni žandarevim rukama. Pita se tko će pokopati njega dok u kolima vozi mrtvog prijatelja.

Drugu polovicu zbirke čine priče u kojima se tematizira društveno-politička zbilja. U nekoliko priča Tomaš piše o Domovinskom ratu (Razmjena; Vođa…), a dotiče se mučnih događaja što su uslijedili nakon Domovinskog rata (Identifikacija). Tomaš zauzima jasan stav o ratnim zločinima i onima koji su ih vršili, a ujedno piše o drastičnim promjenama, mračnim strastima, protjerivanju ljudi te učinkovitim metodama zastrašivanja. Govori o nasilju, ali ne zagovara nasilne metode.

Sudbina nestalih

Identifikacija je jedna od najjačih i najaktualnijih priča iz zbirke jer, govori se o sudbini nestalih, točnije, o tome kako obitelji nestalih teško proživljavaju neizvjesnost. U toj priči govori se o ocu koji promatra kćerkino propadanje jer se ona nada da će joj se suprug vratiti: „Kada joj se jednom obratio savjetujući joj oprezno da se okrene od mrtvog živima, vrlo se iznenadio onim što mu je odgovorila. A rekla mu je kako bi voljela da nikada nisu utvrdili smrt njezina muža, jer kada se to dogodilo, nije osjetila olakšanje već neizmjernu bol. Sudbina zatočenih jest nesigurna, nestalih još neizvjesnija, ali varljiva nada da joj je muž živ draža joj je od spoznaje da se nikada neće vratiti. Nada je značila manje od života, ali više od smrti.“ (133.)

Tomaš zorno opisuje sudbinu čovjeka koji je pokušao sreću pronaći u Australiji, ali bude lažno optužen za terorističko djelovanje.

Radnja većine priča smještena je u Slavoniju (Osijek, Baranja, Mederovac…). Potresna je i pamtljiva priča Razgovor u katedrali u kojoj očajni mladić, bivši branitelj, želi opljačkati svećenika koji pokušava obnoviti oštećenu crkvu. U priči Skica za portret Mile Nekića Tomaš zorno opisuje sudbinu čovjeka koji je pokušao sreću pronaći u Australiji, ali bude lažno optužen za terorističko djelovanje pa mu čitav život krene u drugom smjeru.

Pripovijetka Priča o ljubavi tematizira povijesni događaj koji se dogodio krajem 18. stoljeća u Osijeku – opisuje se kako je nedužan mladić optužen za krađu i osuđen na smrt. Ne želeći priznati da je tijekom krađe bio s jednom gospođom, samo kako dotična ne bi imala problema, mladić bude smaknut. U priči Krletka također se govori o ljudskoj požrtvovnosti, skromnim pojedincima koji vlastiti život žrtvuju za dobro svojih bližnjih.

Obični ljudi

Većinu Tomaševih priča čine mali, obični ljudi iz naroda i zato bi te priče trebale dobro sjesti širem sloju ljudi. Našlo se u pričama mjesta za ponosne i siromašne ljude koji se nadaju boljoj budućnosti, čovjeku koji je u zrelim godinama našao životni smisao u vjeri, ali i za ljude koji godinama žive s ružnim sjećanjima. Neovisno o tome je li radnja priče smještena na selo ili u grad, čitatelj se može identificirati sa sadržajem.

Životne scene, manje ili više uobičajene, Tomaš prikazuje realno, bez uljepšavanja i upotrebe jeftine sentimentalnosti. Već u prvoj priči (Oporuka) čitatelj se lako može sjetiti krađe jabuke. Pa tko od nas na putu iz škole nije barem jednom uzeo susjedovu voćku bez pitanja, znajući pritom da je zabranjeno voće ujedno i najslađe?

Ispada kako samo veliki izdavači objavljuju dobre knjige o kojima vrijedi pisati osvrte pa onda veliki izdavači dobiju najveći prostor u medijima.

Obrati su u pričama česti, stoga završetak priče bude iznenađujući, katkad i šokantan (ili pak otvorenoga kraja). Mada ima literarnu vrijednost i obuhvaća gotovo pedeset godina rada na novinskoj priči, o Tomaševoj zbirci Oporuka i druge novinske priče teško da će se u pretjeranoj mjeri pisati u kulturnim rubrikama. Velik dio književnih kritičara pretežno pišu o knjigama koje su objavili veći izdavači, što se najbolje vidi na kraju kalendarske godine, kada kritičari pretežno spominju iste naslove kao najbolje.

Ispada kako samo veliki izdavači objavljuju dobre knjige o kojima vrijedi pisati osvrte pa onda veliki izdavači dobiju najveći prostor u medijima. Istina je, dakako, daleko drugačija i složenija. Mali izdavači također rade kvalitetne naslove, samo se znatno teže probijaju do čitateljstva.