Mediji su, neovisno o tome jesu li tiskani ili elektronski, preplavljeni Crnom kronikom. Priče o prometnim nesrećama, financijskim malverzacijama i obiteljskom nasilju najviše su čitane, zanima ljude u što se sve mogu pretvoriti nakupljeni bjesovi koje organi vlasti ne mogu zaustaviti. Intervencija slijedi tek nakon što se neželjeni događaj odigra - dakle, treba se čekati da nasilnik nekoga prebije ili nasmrt zatuče pa da institucije odreagiraju.

Kako je došlo do krvoprolića usred obiteljske proslave govori se u grafičkoj noveli Neću umrijeti kao lovina (Fibra, 2017.) koju je po romanu Guillaumea Guérauda napravio Alfred (1976.).[1]Pravim imenom Lionel Papagalli, surađivao je sa scenaristom Olivierom Ka (1967.) u grafičkoj noveli Zašto sam ubio Pierrea (Fibra, 2009.). Olivier Ka u toj se priči nestereotipno suočava s osobnom traumom, bez huškanja na određenu zajednicu.

U grafičkom romanu Brodeckov izvještaj (Fibra, 2016.), koji je također nastao po književnom predlošku, odmah na početku saznajemo tko je ubio i tko je ubijen da bismo kasnije postupno saznali kako je došlo do krvoprolića. Sličan postupak nalazimo u grafičkoj noveli Neću umrijeti kao lovina koji je novela u pravom smislu riječi. Manje je likova i događaja, čitava priča nema ni stotinu stranica.

Nasilje kao dio baštine

Nakon krvave kulminacije, slijedi podrobno objašnjenje. Osnovne posljedice krvoprolića saznajemo odmah, dok razloge za ekstremno ponašanje saznajemo postupno. Premda znamo da je uhvaćen, napetosti u retrospektivnom izlaganju ne manjka. Pripovijeda se u 1. osobi, a uloga pripovjedača dana je upravo počinitelju. Dakle, iz prve ruke nam se predočava tijek događaja. Ne saznajemo puno o počinitelju, nijednom mu se ne spominje ime, no ono je najmanje važno. Poanta njegove priče je predočavanje psihičkog rasapa i raspetljavanje događaja.

Radnja priče odvija se u malom mjestu Mortagne gdje su alkohol i oružje lako dostupni, a krvavi sukobi između mještana dio folklora, baština bez koje se ne može. Naslov priče je dio uzrečice: „Rođen sam kao lovac! Neću umrijeti kao lovina!“ U središtu priče su mladić i njegova obitelj. Mladićev otac umire jer su mu pluća ispunjena prašinom koju je udisao radeći u pilani, kći pripomaže u frizerskom salonu, dok stariji sin Arnaud također radi u pilani. Neperspektivan kraj, pruža dvije mogućnosti – raditi u pilani ili u vinogradu. Mladić se odluči za treću opciju, upiše mehaničarski zanat. Nema podršku obitelji ni u kom pogledu, jedino društvo mu je zaostali mještanin Terence koji mnogima služi kao predmet sprdnje, dok će ga mladićev brat Arnaud i njegov nasilni kolega Fredo iskoristiti za brutalno fizičko iživljavanje, što će kod osjetljivog mladića izazvati gubitak samokontrole. Preuzima ulogu osvetnika i odluči se na iznimno krvavu reakciju, na neopoziv način regulacija sredinu upravo na dan Arnaudovog vjenčanja. Mladić se u svom kazivanju ne opravdava i ne trudi se zadobiti simpatije, zna što slijedi, da će se sada javiti susjedi, nadležne službe koje se prije nikada nisu pojavljivale, udruge i stručnjaci: „Sigurno će mi postaviti milijun pitanja o batinama koje sam dobio kao klinac i stvarima koje sam gledao na televiziji, o onom kad sam ogrebao auto profesoru geografije i kad sam pustio ribice da crknu od gladi za vrijeme prošlih praznika. Nakon toga će mi pokazivati mrlje koje ne podsjećaju ni na što i očekivati da im kažem na što me podsjećaju. Ne znam što bih im mogao ispričati.“ (5.)

Alfred je u svom grafičkom i tekstualnom pripovijedanju podrobno prikazao nahrupljene nakupine, ali nije pretjerivao u kazivanju - njegov protagonist nije vrstan akademski govornik, već adolescent. Alfred pokazuje sklonost eksperimentiranju u pripovijedanju, filmska montaža i nekonvencionalna rješenja u kadriranju nisu rijetkost. Dimenzije kadrova namjerno su različitih dimenzija, čime se dodatno ističe napetost, dok broj kaiša također varira, sve u svrhu pripovijedanja pa je cjelokupna kompozicija funkcionalna. Karikaturalnim stilom obrađena je teška priča kakve se redovno rekonstruiraju u medijima.

Okolina kao sukrivac

Naslov Neću umrijeti kao lovina nije lako, već uznemiravajuće štivo; realno se prikazuje što mladom čovjeku sve prolazi glavom u adolescentskim godinama i u što sve unutarnje frenetične turbulencije mogu prerasti. Mladić je izdvojen, ne uklapa se u sredinu koja odobrava kulturu nasilja, obitelj ga guši, baš kao i mala sredina u kojoj dominira malograđanština. Skučeni horizonti i ograničene mogućnosti mladićeva su budućnost, društvo se povodi za niskim nagonima i ne smeta im mentalna zadrtost, štoviše, ponose se njome. Okolina je sukrivac krvoprolića, surovi ambijent doprinio je mučnom pokolju i suodgovoran je za mladićev psihički krah.

Zorno se predočava realna priča krcata nasiljem; svako malo možemo čuti za slična krvoprolića, nije rijetkost da se takvi scenariji događaju izvan svijeta književnosti, filma [2]Elephant (Gus Van Sant, 2007.), We Have to Talk About Kevin (Lynne Ramsay, 2011.)… ili stripa.