Kradljivica knjiga (The Book Thief, 2005), svjetski bestseler nagrađivanog australskog romanopisca Markusa Zusaka (1975), preveden na četrdesetak jezika, od samoga objavljivanja nailazi na podijeljene reakcije. Dio čitatelja, pa i pokoji kritičar knjizi su izuzetno skloni, no sudeći po recenzijama podosta je onih koji njezin neosporan tržišni uspjeh drže tek produktom dobrog marketinga.

Slijedi kratak komparativni prikaz romana i njegove ekranizacije, u trenutku dok je film na programu domaćih kina, a listama najprodavanijih knjižnih naslova uz Kradljivicu vlada još jedna Zusakova uspješnica (The Messenger, 2002) objavljena prošle godine i na hrvatskom pod naslovom Ja sam glasnik. Zusak je autor još triju romana (The Underdog, 1999; Fighting Ruben Wolfe, 2000; When Dogs Cry, 2001), a obožavatelji s nestrpljenjem iščekuju njegov šesti prozni tekst Bridge of Clay.

Negativan dojam knjige donekle je, u mom slučaju, neutralizirala filmska adaptacija, ponešto uspjelija od literarnog predloška, prohodnija ili barem konvencionalnija, no i ta uvjetno pozitivna ocjena ostaje isključivo u okviru dosega kinematografije za djecu i mlade. Prije konkretnijih bilježaka i primjedbi o knjizi i filmu, za one koji su se dosad uspjeli othrvati znatiželji i ovom marketinškom triku slijedi ukratko o sadržaju Zusakova najpopularnijeg romana.

***

Prva knjiga koju će malena Liesel Meminger, kradljivica iz naslova, uvjetno rečeno – ukrasti – bit će „Grobarev priručnik“, vodič u dvanaest koraka do grobarskog uspjeha. Ovaj morbidni pronalazak u krajnje tužnoj prigodi, na snijegom pokrivenom humku njezina mlađega brata, djevojčici će ostati uspomenom na majku koju nakon bratova pogreba više nikad neće vidjeti. Njezina prva knjiga, ma koliko neprimjerena dječja lektira bila, nešto će joj kasnije, u nedostatku boljega, odlično poslužiti kao čitanka početnica. Baš će je ona, poveznica s izgubljenom obitelji, ali i mehanizam zbližavanja s posvojiteljem, uvesti u čaroban i u ratnim prilikama spasonosan svijet riječi. Priču djevojčice kojoj u kaosu Drugog svjetskog rata knjige znače život pripovijeda ona koja je u tim zlosretnim prilikama najzaposlenija – Smrt. Ona je zanimljivo, u Zusakovoj freski ratnih stradanja, humanija i uviđajnija od mnogih ljudskih stvorova, pa autor implicira kako je ovaj roman vjerojatno prva i zadnja prigoda da smrt doživimo bliskom, čak simpatičnom. Majka djevojčice, siromašna i bolesna, u dodatno nezavidnoj poziciji kao komunistkinja u nacističkoj Njemačkoj, prisiljena je kćer prepustiti udomiteljskoj obitelji. Liesel tako postaje stanovnica siromašne Nebeske ulice u bavarskom gradiću, kolijevci nacionalsocijalizma.

Nelinearna fabula prati život djevojčice s novim roditeljima, ženom koja je unatoč galami i grubostima meka srca i zamjenskim tatom, najljubaznijim na svijetu. Hans Hubermann, dobrodušni soboslikar, pridošlicu u svoje skromno domaćinstvo uveseljava svirkom na harmonici, s njom vježba čitanje, iako sam u tome nije najvještiji i strpljivo noću razgrće njezine noćne more. Knjiga je to o djevojčici kojoj je rat razorio djetinjstvo, no ona ga ipak uspijeva slijepiti uz pomoć novostečene obitelji, najboljeg prijatelja, jedne bogate, ali nesretne gospođe i – knjiga. Knjige spašava s neobičnih mjesta, čuva ih, njeguje i zna naizust. Čitanjem naglas spašava bolešću iscrpljenog židovskog mladića Maxa kojeg Hubermannovi skrivaju u svom podrumu i umiruje od straha premrle susjede za zračnih napada.

***

Pomnom i mukotrpnom probijanju kroz ekstenzivan tekst od gotovo šest stotina stranica uslijedio je zaključak kako je autor podbacio u tehničkoj realizaciji dopadljive, no očito preambiciozne ideje. Roman je to eksperimentalnog, usiljeno razigranog pseudomodernističkog stila, nespretnog jezika, osiromašenog leksika i simplificirane sintakse. Zusakovu priču upravo struktura nalik scenariju čini pogodnim predloškom za istoimeni film iz 2013. godine. Redatelj Brian Parcival i scenarist Michael Petroni, odlučivši se za doslovno prepisivanje romana na film, vješto sažimaju knjišku radnju. Romaneskni elementi gotovo su taksativno transponirani na filmski medij pri čemu je uspješno otklonjen problem kompulzivnosti od kojega pati knjiga. Elipse se metodom naglih rezova izmjenjuju s impresionističkim pasažima i nepotrebno detaljističkim opisima što za posljedicu ima svojevrsnu fabularnu aritmiju. Razvučena fabula romana filmskom se ekonomikom komprimira u do kiča ispolirano, no ipak vizualno privlačno ostvarenje u kategoriji nezahtjevnog obiteljskog filma. Karakteri su u knjizi, kao i u filmu, tek naznačeni, plošni i nemušto profilirani; kad na koncu uslijedi velika tragedija, čitatelja i gledatelja ona ostavlja poprilično ravnodušnim.

Naratorica Smrt u pokroviteljskim solilokvijima s nebeske distance niže dokumentarističke impresije o nezavidnoj situaciji na Zemlji, pri čemu će čitatelja izludjeti što u najavama nadolazećih događanja ona nerijetko spojla radnju, prekida narativni tijek deplasiranim upadicama, čitatelju nameće stav, čak mu i prijeti. U knjizi toliko iritantna pripovjedačica u filmskoj se preradbi oglašava nenametljivo u voice overu tek u uvodnim sekvencama te na svršetku kreiravši tako začudni pripovjedni okvir. Redatelj naglasak stavlja na estetiku i bajkovito ozračje, Zusakova je knjiga naprotiv mračna i siva, vonja na vlagu, čađ i juhu od graška. Dok je knjiga isforsirano sentimentalna, film je manje manipulativan, no još uvijek daleko od nepatvorene emocionalnosti. Pozitivnom dojmu ekranizacije svakako doprinosi odlična glumačka ekipa, nadarena jedanaestogodišnja frankofona Kanađanka Sophie Nélisse (zapaženog debitantskog nastupa u drami Gospodin Lazhar) te šarmantni dvojac Emily Watson i Geoffrey Rush kao Mama i Papa Hubermann.

***

Knjiga, koja grafički nalikuje kakvom vodiču kroz lektiru, obiluje crtežima, masno otisnutim podnaslovima i ulomcima, banalnim pojašnjenjima, natuknicama iz rječnika. Time kao da se podcjenjuje čitatelja, pa čak i onoga mlađe dobi. Nije naime posve jasno koja je Zusakova ciljna skupina. U njegovoj je rodnoj Australiji, ali i mnogim drugim zemljama, knjiga objavljena kao štivo za odrasle, drugdje se pak reklamirala kao proza za tinejdžere. Dojma sam da romanu nedostaje šarma, dinamike kao i čvrsta struktura, pa se najprije teško spontano „zakačiti“ za tekst, a potom i probiti kroz stotine i stotine stranica, što bi moglo biti problematično mlađim čitateljima, dok će odraslima zasmetati površnost u tematiziranju povijesnog materijala. Filmu i knjizi zajednički je pristup tragediji 2. svjetskog rata: nacisti su svedeni na karikature, a motiv holokausta samo je kulisa, kontrastna podloga spram koje stanovnici ulice Himmel razvijaju svoje obrambene mehanizme te unatoč nedaćama koje su ih snašle zadržavaju vedrinu duha, moralni integritet i privrženost jedni drugima.

Iako nema pretjeranog smisla prostor davati ni po čemu iznimnim naslovima, Kradljivica knjiga to zapravo jest, barem kao marketinški i recepcijski fenomen. Riječ je o doista sveprisutnom romanu, koji je, unatoč diskutabilnoj kvaliteti teksta, doslovno metastazirao svjetskim i domaćim knjižarama, novinskim kioscima, kinima i top listama

Pronađite Kradljivicu knjiga na našim policama http://bit.ly/Nwl0ME