Prošlo je stoljeće i pol od rođenja Silvija Strahimira Kranjčevića (Senj, 17. veljače 1865. - Sarajevo, 29. listopada 1908.), pjesnika koji je unio snažan preokret u poeziju koja se piše na slavenskome jugu. A više od sto godina minulo je otkad je „tiskom i nakladom N. Pissenbergera i J. Schnürmachera", 1902. u Tuzli objavio svoju knjigu Trzaji, zbirku koja sadrži neke od njegovih najpoznatijih i prema ocjeni kritike, najboljih pjesama.

Danas, kad svijetom vlada munjevita komunikacija Interneta i sve više se govori o neizvjesnoj budućnosti knjige, teško je i zamisliti Tuzlu onog vremena. Mala bosanska kasaba u Kallayevom protektoratu, bila je jedno od onih mjesta u koje je pjesnik svraćao na svome bosanskome putu između Mostara i Livna, Bijeljine i Sarajeva, gradića sa vrlo malo pismenih ljudi, mjesta koje je pjesnik zavolio i pokušao im stvarati Nadu (tako se zvao i časopis koji je niz godina uređivao), nadu u jedan bolji i pravedniji svijet.

O Kranjčeviću je u nas pisano mnogo. Miroslav Krleža ga smatra prvim našim modernim pjesnikom, čovjekom koji je razbio hrvatsku pjesničku zaparloženost, svojim genijem anticipirao događaje u modernom pisanju. Iako je pripadao devetnaestom stoljeću, njegova poezija nagovještavala je dvadeseto, sve njegove estetičke i socijalne turbulencije.

Živio je kratko, ali, poput meteora, osvijetlio tminu jednog vremena, čiju turbulenciju osjećamo sve do današnjeg dana. Njegove pjesme pomjerale su granice postojećeg književnog kanona tog doba, navješćujući dvadeseti vijek, stoljeće nemira i ratova, "oskudno doba", koje će dovesti u pitanje i sam smisao pisanja poezije.

Rođen u Senju, pod Nehajem kao nesvršeni gimnazijalac upisao je studij teologije u Rimu, koji također nije završio. Nakon povratka u Khuenovoj Hrvatskoj posla nije mogao naći, pa će krenuti u Kallayevu Bosnu i Hercegovinu. Njegov život, rekli smo, protekao je po malim bosanskim kasabama, gdje je službovao kao učitelj, sve do prelaska u Sarajevo, gdje je bio nekom vrsti poete doctusa: uređivao je časopis Nada, gdje je publicirao evropske ideje i najznačajnija suvremena književna ostvarenja Slavenskog juga. Paradoks je u činjenici da su tadašnje zemlje južnih Slavena u okviru K.u.K. carstva bile povezanije više nego danas - iako je živio u Bosni njegovo pisanje imalo je veliku rezonancu u Hrvatskoj, gdje ga je kritika dočekivala sa velikim uvažavanjem i respektom.

Umro je 1908. godine u Sarajevu, dvadesetak dana nakon što je Franjo Josip proglasio aneksiju Bosne i Hercegovine. Na sprovodu je bio i Antun Gustav Matoš. Matoš bijaše došao u Sarajevo nekoliko dana prije, zatekavši pokojnika na odru, prepuštena usudu njegove mučne agonije. Sad, na ovome groblju, u ovoj, činilo mu se, bezglasnoj pustinji, nije čuo nikakva glasa. Treperenje svijeća na vjetru podsjetilo ga je tek da je otišao učitelj, da je umro upravo "u času aneksije, čudnim slučajem, u momentu ratne opasnosti, u zlo doba, u gladne godine". "Bosanska vlada učinila je za njega više nego cijeli hrvatski narod", zapisao je.

U podužem eseju koji je objavio te godine u zagrebačkom Savremeniku pod naslovom U sjeni velikog imena, osvrnuo se Matoš na taj sarajevski teški put, na udes Kranjčevićev i udes, općenito, pisca maloga naroda. "Bijaše nesrećan jer bijaše Hrvat i hrvatski književnik", piše on i gorko konstatira: "Tragično je biti sin malog, zarobljenog naroda i biti član tzv. inteligencije, gdje kompromitira već talenat, dok se u genij uopće ne vjeruje. Kod nas većinom pišu refleksije tipovi što ne misle - barem ne onda kada pišu." Kao naročito reprezentativan i karakterističan pjesnikov stih Matoš citira početak pjesme Moj dom: "Ja domovinu imam, tek u srcu je nosim...", navodeći te stihove kao pjesnikov nedosanjani san.

Pored ovih socijalno kritičkih refleksija Matoš navodi i niz zamjerki Kranjčevićevu stihu, njegovoj nedorađenosti i sirovosti, ali zaključuje: "Kranjčević je toliko naš, tako reprezentativan, da nije samo jeka stare hrvatske literature, nego je po čistom svome jeziku i narodnom krepkom izrazu, isto tako srpski kao i hrvatski pjesnik." Samo šest godina nakon ovih riječi, mladi srpski terorist Gavrilo Princip u Sarajevu će usmrtiti neokrunjenog bečkog cara i počet će novo vrijeme u kome će jučerašnji svijet nestati poput kule od karata.

U svom kapitalnom eseju „O Kranjčevićevoj lirici" Miroslav Krleža pak, smatra da je uzrok ovom Matoševom cjepidlačenju - ljubomora. Jer, „dok je čitava lirika njegova, Kranjčevićeva, vremena dosadno sviranje na gitari, on u svojim dobrim pjesmama otvara zvjezdane prostore... Njegov Krist na barikadama mnogo je progresivnije zamišljen od sasvim zbunjenog i dekadentnog Blokovog Krista u Dvanaestorici". Krleža je Kranjčevića promatrao prvenstveno kao pjesnika socijalnih tema, nalazeći u njegovim stihovima nagovještaj novog, revolucionarnog vremena, u čije je ideološke manifeste Krleža tad vjerovao. Za manje od deset godina nakon Kranjčevićeve smrti neće više biti ni spomena Austrougarskoj. Srbi i Hrvati utemeljit će tad svoju zajedničku državu, koja će potrajati punih sedamdeset godina, i nazvat će je Jugoslavija.

No, vratimo se Kranjčevićevoj tuzlanskoj knjizi. Trzaji su posljednja za života objavljena njegova pjesnička zbirka, u kojoj, kako ističu književni historičari, prevladavaju načela stoicizma, cinizma i skepticizma, ali zastupljeni su i ljubavni i erotski elementi. S jedne strane pesimistički svjetonazor i motiv ukletog pjesnika otuđenog od prirode i društvenih veza (Promašena kob, Uzdah), preko erotske lirike (U želji ljubavi, Mjesečina) pa sve do općih ljudskih stanja (Sveljudski hram). Pored Kranjčevićevih univerzalnih tema, socijalnih motiva u kojima se robovi zovu na pobunu, u ovoj knjizi nalazi se nekoliko ljubavnih pjesama, koje po mom mišljenju spadaju u zvjezdana ostvarenja sveukupne naše lirike. Takva je pjesma U želji ljubavi, gdje se erotska čežnja doživljava kao „velepjesan materije":

"I sakriti ću vruća lica/, U topli baršun žudna tijela/, Na opojna ti njedra bijela/, Nek nagli tvoj me dah golica/, I opija me ispod čela/, O, dođi negdje iznenada/, Raširi čvrste ruke dvije/, U nesvjestici da se snije/, U zaboravi strasna sklada/, U velepjesni materije...". Pod snažim utjecajem Krležinih sociologema ovakve pjesme ostale su nešto po strani, mada po mom uvjerenju spadaju u najostvarenije pjesničke komplekse.

Knjigom Trzaji Kranjčević je na neki način definirao i zaokružio svoju arspoeticu - ona obuhvaća cijeli spektar njegovih interesa, ona se doima kao neka vrst njegova umjetničkog testamenta. Ako pjesme Zadnji Adam i Mojsije, kako tvrdi Antun Barac, idu među najbolje hrvatske pjesme, s veličajnim vizijama i sa zahvatima u najbitnija pitanja čovjekove egzistencije, onda su pjesme kao što je U želji ljubavi ili Ženi prave male simfonije čiste lirike, pjesme koje su u trenutku kad su stvarane postale bezvremene, tj. svevremene.

 Kranjčevićev život, njegova poetika i poezija dokazuju i pokazuju da velika umjetnička djela nastaju i izvan tzv. književnih centara, da je istinskome piscu nevažno živi li pod velegradskim svjetlima, ili u tami provincije. Pjesnici malih naroda i tako su osuđeni na nerazumijevanje, pa čak i prezir suvremenika, ali njihova djela svijetle u tmini poput svjetionika što se ne gase na vjetru. To obično shvatimo tek kada ih izgubimo.

 Prošlo je stoljeće i pol od pjesnikova rođenja, urušila su se uz gromoglasne potrese i rijeke krvi dva carstva - Austro-Ugarska i Jugoslavija. I mi se danas, u bunilu, pitamo gdje je naša domovina. Kranjčevićev život odigravao se u znaku jednog sna, sna o domovini koju čovjek nosi u svome srcu. Domovini, koja je tek široko prostranstvo naše duše, san naš iza spuštenijih trepavica?