Knjiga je to sastavljena od niza priča koje se mjestom zbivanja referiraju na mjesta iz književnih djela, a koja su uglavnom objavljena u ovoj biblioteci. U tim kratkim pričama opisani su dojmovi, anegdote, upečatljivije scene i situacije, a s čitateljem ih dijele autori, prevoditelji i članovi akademske zajednice. Budući da ti dojmovi djeluju fragmentarno, neopterećeno i osobno, oni se u čitateljevim rukama pretvaraju u memorabiliju svega doživljenoga.

Ako samo pomislite da su na ovom vodiču sudjelovali ljudi različitih interesa i struka, da svatko od njih ima drugačiju moć zapažanja, da ne govorimo o osjećanjima, zaključit ćete da u rukama imate zbilja uzbudljivo štivo. Neke su ispričane priče bile tužne, neke snažne, u neke se trebalo većim naporom uživjeti, ali zajedno smo obišli cijeli svijet!

Knjige su put, sudbina, ono što čovjek jest. Putujući, odnosno čitajući i sanjareći, čovjek osvaja nove prostore i upoznaje nove ljude. Zato je svaka knjiga zapravo priča o nekakvom putovanju. O putovanju u stvarnosti, o putovanju u mašti, o putovanju nekih drugih ljudi i o putovanju nas samih. Da nije knjiga, svijet bi bio dosadno mjesto. Ovako se stalno nešto događa.

Putovanje od 250 str. počinje autoričinom obiteljskom povijesti, kojom nas priprema  na ovaj vodič, a uvodno slovo zaključuje riječima: "Ljudske naseobine iz književnih djela vječne  su: čak kad i nestane ono što je po svojoj naravi prolazno  - komadi stvarnosti koji su umjetnicima riječi poslužili kao model ili referentna točka  -  ostat će sličnost s nečim što smo duboko u sebi nosili kao naslijeđe prošlosti ili projekciju budućnosti. Ostat će ideja doma kao svijeta." Pretpostavljam da će već tu svaki knjiški moljac zadrhtati od iščekivanja. Znam da ja jesam. Gotovo vas protokolarno osvaja kako to samo knjige znaju, svojim mekim uvezom koji savršeno "sjedne" u ruku, divnim slikama, toplom - jer ne postoji druga riječ koja bi više odgovarala – poleđinom, pa u uvodnoj riječi shvatite da će vam ovo "leći", a tekst u nastavku samo potvrđuje sad već vaša visoka očekivanja i odjednom niste više u ovoj dimenziji, vrijeme teče nekako drugačije, a vi ste potpuno utonuli u priču. I to onu koja ide od Afrike, preko Amerike (sjeverne i južne), Australije, Azije i Europe, kojoj pripada i veći dio knjige. Naravno, tu su posebno izdvojena biblijska mjesta, izmišljena mjesta, razoreni gradovi i, kako autorica kaže, sumnjiva mjesta. Suludo bi bilo nabrajati ih sve, ali izdvojila sam neke slike koje ću teže zaboraviti. Iako su izvađene iz konteksta i nisu potpune, možda vas neke zaintrigiraju pa i vi otputujete s Irenom Lukšić.

Iz kartice o senegalskom Dakru Ingrid Šafranek: "Mladi čuvar bazena cijeli dan mora stajati nepomično uz ležaljke na kojima leškare hotelski gosti. Kako to možete, pitam. Mijenjam nogu, odgovara vedro. Šofer taksija ima dvanaestoro djece. Radi danonoćno da ih prehrani. Zašto imate toliko djece, kažem. Lakše bi vam bilo s manje. Svi mi imamo mnogo djece, pa pola ih ionako umre. Računam da će ih odrasti barem šest, kaže smireno."

Militantnog čuvara Aleksandrijske knjižnice opisuje Iva Polak: "Iako sam rukama gestikulirala da želimo samo ući u knjižnicu, naivno misleć pogledati stare rukopise, dobili smo odgovor na, pretpostavljam, arapskom popraćen mahanjem kalašnjikovom u nama ne baš primaljivom smjeru. Rekli bi budali dosta."

Iz kartice o Tunisu Ingrid Šafranek: "Na ulazu u Saharu, na pozadini filmski naboranih pješčanih dina čekaju – deve. Lijepe, kitnjaste, timarene, šareno okićene deve za turiste. One naše, na otoku, u blizini raskošnog resorta, gotovo su crne od skorenog blata, loših zuba, upalih slabina, apatične. To su deve za rad, tegleća marva, jeftina radna snaga."

Sanja Lovrenčić uvjerava nas da otok iz Velikih plima, kanadski otočić Madame zbilja postoji. Po svemu sudeći, to je raj za introverte! "Madame je maleni otok, nalazi se na ušću rijeke Svetoga Lovrijenca, gdje se rijeka još ne pretvara u more, i premda ga nazivaju pustim otokom, zapravo nije daleko od naselja – onih na otoku Orléans i onih na obali. A ipak je to kutak netaknute prirode, sa svojim dvjema kućama – na svakom kraju otoka po jedna – u kojima nitko ne živi."

S filmskom redateljicom Nadijom Geras upoznali smo simpatične šofere gradskog prijevoza u Tel Avivu: "Tu je zbog mene vozač autobusa prije mnogo godina zaustavio autobus, izašao i pokazao mi put. Kad se uvjerio da mi je sve jasno, vratio se u autobus i nastavio vožnju. Nisam imala osjećaj da su putnici negodovali. Da jesu, to bih sigurno vidjela."

Zahvaljujući Davoru Šišoviću, plovili smo malezijskim otokom Langkawijem -  otokom bez komaraca: "Langkawi na malajskom znači crvenosmeđi orao. Vode vas da ih gledate. Čamcem plovite kroz mangrove šume, između drveća što raste iz vode i brani otok od tsunamija. Drugi turisti ih hrane, a vaš vodič se ljuti, nije dobro kaže, toviti orlove jer se debljaju pa ne mogu visoko letjeti i loviti, postaju tromi, mogu i uginuti."

Priču prevoditelja Seada Muhamedagića vjerojatno bih cijelu prepisala, ali kako nema smisla, skrenut ću vam pažnju na 79. - 82. str. To je simpatična priča o kvaru na pruzi, slučajnom suputniku i slučajnom prolasku kroz mjesto o  kojem je prevodio. Ma cijela je priča genijalna jer je tako slučajna!

S Laurom Marchig povlačili smo se od vlage po Firenci, ali smo se nagradili najboljim sladoledom: "Talijanski sladoled jedna je od najboljih stvari koje postoje, a dok sam studirala u Firenci, moj omiljeni sladoled bio je iz Vivolija, vrlo male gelaterie tj. sladoledarnice u ulici Santa Croce. Vivoli je bio obavezna etapa na mojoj večernjoj šetnji. Kako ne uzdahnuti s nostalgijom kad se prisjetim okusa sladoleda od čokolade - onog s komadićima izvrsne tamne čokolade, ili arome sladoleda od jagode i onog posebnog od riže, ili torti od sladoleda kojima nitko živ ne bi mogao odoljeti! Na zidove sladoledarnice bile su nalijepljene razglednice koje su tijekom godina slali poštovatelji ovoga sladoleda iz cijeloga svijeta. Najzanimljivija je iz Sjedinjenih Američkih Država i nosi puno pozdrava iz Velikog kanjona. Adresa na koju je poslana glasi: Vivoli – Europe."

Čitali smo i o portugalskim buntovnim redovnicama o kojima piše Nikica Talan: "Malo je poznato da je (europski) feministički pokret začet u portugalskim samostanima, ženskim dakako. Borba za žensku intelektualnu i uopće društvenu emanicipaciju kulminira u razdoblju visokog baroka, no na njezine tragove nailazimo još u prethodnom – šesnaestom stoljeću. Mnoge su djevojke, naime iz ekonomskih razloga (miraz!) bile prisiljene ući u samostan, prihvativši klauzuru ne kao oslobođenje, nego kao ropstvo. Tako se začela dugotrajna borba između dijela redovnica željnih da si bar platonskim ljubakanjem oslade gorki samostanski život i kruto samostansko nadstojništvo."

Naravno, hodalo se i svim planetarno poznatim megapolisima, parkovima, trgovima, manjim gradićima i mjestima, a tu su i dvije domaće priče! Zabavit će vas i opisivanje tipičnih vrsta putnika. Jeste li filmski tip, učitelj, bijesna domaćica, poslovni čovjek, žena u crnom, zločesto dijete ili dobar dečko?

Priču bismo mogli zaključiti pakiranjem i "dizanjem sidra". Ako ne nekim jeftinijim letom, onda knjižarom ili još jeftinijom knjižnicom. Navucite košulju s tipičnim havajskim uzorkom (ili nemojte), prosurfajte  http://www.disput.hr/katalog-knjiga/na-tragu-klasika/, odaberite svoj naslov i počnite slagati podlogu za ovaj vodič ili jednostavno uzmite Gradove sela dvorce u ruke, a oni će vas odvesti do željenoga naslova. Tko zna, možda u nekom nastavku budemo čitali i vašu priču!

Neka vam je mirno more! :)