S nekima nikako se povezati, dapače, ostavljamo ih usred razgovora koji nikamo ne vodi. U druge uranjamo do dna i ronimo punim plućima. Priče su kao ljudi. Ili je duša ili je nema.

A onda još ono zrnce ludosti uz to. Ono perce na vagi koje vas tjera zaklopiti knjigu i uzeti drugu ili napisati koje slovo o njoj.

- Moj naklon, Žabice. Došla si da ti pomognem spasiti Mjesec?

- Da, kako znate?

- Ma ništa ti ja ne znam, ovo mi je slučajno palo na pamet.

(Lisac Ludorepi pojeo Mjesec)

Gvalup i druge priče naslov je koji obgrljuje petnaest maštovitih pripovijedaka, s jedne strane vješto isprepletene zbilje i magije, s druge raspletene čiste bajkovitosti. I šašavosti, slatke šašavosti. One od koje djetetu (svake dobi) zadrhte vijuge, zatreperi osmijeh, naćule se uši i otvore okice.

Ruša ima četiri godine. Ruša nema gaće. (…) U bakinom dvorištu veliko je stablo lipe. Noću u njega dolazi sova. To nije obična sova, to je Babasova. Ona ima lakirane cipele i pleše na kostima miševa u svojoj duplji. Ruša od njenog plesa ne može zaspati. Baka mora spustiti rolete na prozoru.

(Ruša kod bake)

Čitajući ih, čujemo priču. Ne vidimo spisateljicu pognutu nad računalom (to nikako!), ne vidimo je čak ni s pisaljkom u ruci (iako priče dobrim svojim dijelom odišu dahom i duhom prošlih vremena), čujemo pripovjedačicu bujne mašte i vrckava uma, vidimo mamu koja priča ove priče svome djetetu izmišljajući ih u hodu, dok radi neke usputne poslove ili dok sjedi posve posvećena priči, svejedno je. Jer čini se, taj um radi neprestano i proizvodi igre riječi, plete čudnovate patchworke misli koji tjeraju na zastajanje i na osmijeh – ono nešto drugo, neočekivan obrat, luckasti umetak u trenucima kad očekujemo očekivano.

4

- Ma pogledaj ga, o Mudrice! Izgleda li on tebi kao neki opaki stvor?

Žarko uvuče šmrkljiće u nos.

(Posvojeni faunčić Žarko)

Uz Rušu kod bake u kosi vam se ukrste štapići dok se slike ove priče poput haiku prizora nižu pred vašim očima. Uz Posvojenog faunčića Žarka preispitivat ćete vlastite predrasude. Gospon Kip i Gvalup ohrabrit će vas za promjene, Ruža i čempres uvjeriti da prijateljstvo i ljubav ne biraju zemlju u koju će posijati sjeme. S Vatrogascima pred vratima u Idinoj kuhinji kockicama leda gasit ćete vatru iz zmajevih ustiju. Olujka i Lahorku htjet ćete zagrliti jednako kao što oni prigle Dragicu i vrate ju zvijezdama. Uz stihove jednog od Zaljubljenih trolova i vi ćete umirati od ljubomore na vjetar i na sunce. O đoranju zlatnog kukuruza za ratničko pero Iz života purana Jurice da i ne govorimo. Ma sjajno i ćaknuto, baš poput stare vile Rabarabe koja umije pričati mudre priče, ali već odavno s nekim nije plesala pa se sva od tog zarumenila.

5

Zbog rečenice „(…) obitelj je baš bila zadubljena u svoj posao: tata u kuhanje, mama u čitanje, dijete u igru (…)“ sve skupa poprima i neko više značenje. :)

Eko-niti i pozitivne poruke izviruju na mnogim mjestima. Jezično razigrane, maštovito rasplesane, vješto ispričane, ove priče škakljaju umove i ostaju dugo u nama i nakon čitanja.

Gvalup se rodila iz jajeta, na obali mora. Čim se rodila, već je bila djevojčica. Protegnula se, protrljala oči i vidjela kako prema njoj trči veliki bijeli, plavooki zec. Bio je to Moris. (Gvalup)

Središnja priča po kojoj zbirka s pravom i nosi ime mnogostruko je posebna. Odnos koji djevojčica ne veća od lakta koja jaše na zecu razvija sa ženom koja živi u kamp-prikolici na obali mora ispričan je filigranski nježno. U pozadini priče čuje se glazba. Violine (koje nema u priči), frule koju svira Gvalup, vjetra koji raspetljava Lamarinu punđu i nadimlje njenu haljinu, klavira i saksofona koji stižu iz daljine i koji naše dame na brodu nade vode u novi svijet. I nas zajedno s njima.

Gvalup, Lamar i Moris stoje na palubi. Obala se udaljava. Pred njima se širi zvjezdano more. (Gvalup)

Ove priče priča djevojčica. Ne, nije to literarni postupak kojim nas odrasla osoba približava dječjem svijetu. Glas je to djevojčice zauvijek zarobljene u tijelu odrasle osobe i to ovim pričama daje poseban šarm. Onu dozu autentičnosti. Jednostavnost izraza fluidno se prožima s umjetničkim literarnim rješenjima, pa na momente priča iz dječjeg diskursa prelazi u odrasli, iz jednostavnog u umjetničko, kao da pred sobom imamo papir na kojem se konture likova iz bojanke odjednom pretvaraju u raskošna umjetnička djela, i riječju i slikom.

Jer ove priče i ilustrira djevojčica. Vjerojatno s autoricom teksta sprema ista čudovišta u iste staklenke, odvezuje iste teglenice, plovi istim krevetom-splavi istom rijekom međ istim šašem i drvećem.

2

Magija i čarolija stalno vas prate dok plovite mirno kroz ove raskošne priče.

I vuče vas dalje i dalje. Nije vam dosta jedna prije spavanja. Ne pristajete ni na kompromisni dogovor – jedna poslije doručka, jedna prije ručka, jedna nakon kupanja, jedna… ne. Jedna za drugom ove priče teku prirodno, a opet, bojite se doći do one posljednje jer, poslije nje - što ostaje? Dijete u vama ne postavlja takva pitanja, ono zna i to rješava časkom - vozite unatrag, čitate ponovno, čitate napreskok, radite top listu: od najdraže do najdraže, tražite rečenice koje su vam navukle osmijeh, tražite one ukrasnice, utapate u ilustracijama, radite top listu crteža, prelistavate knjigu na fast forward, pa fast backward, zaklapate, grlite, stavljate na policu licem okrenutim prema naprijed.

Kao ukras i kao preporuku.

Gvalup i male priče napisala je Tamara Bakran, ilustrirala Željka Cupek, a objavila Mala zvona u biblioteci Praporac kao petu u nizu knjiga prekrasnica.

1