Nakon dokumentarnog filma Eve Kraljević Lijepo mi je s tobom, znaš nisam mogla zaustaviti suze. Provalilo je iz mene jer to je i moja priča – biti sestra osobe s Down sindromom (Down je liječnik po kojemu je sindrom dobio ime i zato je neispravno govoriti ”osoba s Downowim sindrom”, obrazlažu jezičari, jer gospodin Down nije imao sindrom). Možda ću i ja jednom ispisati svoju priču o tome, a možda nikad neću, ne znam. Ali ima se tu što ispričati…

Koliko god osobe s Down sindromom bile međusobno slične po fizičkim obilježjima (kose oči - zbog kojih se nazivaju i mongolidi, velika tjelesna elastičnost, jedna poprečna linija na dlanu, srčana mana, ljubav prema hrani i sklonost gojaznosti…), razlikuju se međusobno kao i životne priče svakog čovjeka.

Priču oca djeteta s Down sindromom ispričao je i Cristovão Tezza u knjizi “Vječni sin”. Nisam plakala. Nisam je ni ispuštala iz ruku kad sam je dohvatila.

”Vječni sin” priča je ispričana na drugačiji način. Muški. Iskreno. Egoistično i zaokupljeno samim sobom. Iskreno propitujući vlastiti život, svoj ponos, svoje samopoštovanje, svoja stremljenja, svoju bit. Sa željom da se statistički podatak o ranoj smrti mongoloida čim prije obistini. Prihvaćajući ženin osjećaj krivice kada je teret svalila na sebe.

Čitavog života autor Cristovão Tezza smatrao je sebe piscem i odabrao je pisanje kao svoje životno poslanje. Živio je na ženin teret i pisao. I nakon mnogih odbijenica nakladnika, nije odustao. Na kraju je ipak popustio i u konačnici ušao u učionicu i, u birokratskom snu većine Brazilaca, dobivao redovita primanja u sustavu, pa čak, posljedično, imao i osjećaj značaja u zajednici. Nije da prethodno, u svojoj mladosti, nije intenzivno lutao, kao i mnogi: tijekom mladenačkih istraživanja završio je školovanje za urara i pokušao zarađivati kao obrtnik; Ilegalno je radio Njemačkoj i isprobao kruh u tuđini.

Međutim, rođenje sina s trisomijom na 21 kromosomu bio je šok. Šok pred svekolikom rodbinom koja je u bolnicu došla vidjeti novorođenče bez da je itko išta slutio. Bijeg i šutnja u okruženju. Sin prvijenac sa sobom je na svijet donio neizbrisivo iznenađenje - genetsku transformaciju. Stid zbog nesposobnosti da mu sin bude poput "normalne" djece uvukao se u autorov život. Zato je izbjegavao pričanja o sinu jer bi svaka iskrena primjedba zabijala žalac u srce. Užitak koji pružaju cigareta i pivo pružali su utočište. U nastojanju da dijete postane normalno, na temelju Piageove teorije i evociranju refleksa, roditelji su pristali na kompletan program torture ponavljanja stimulativnih situacija. Svaka slamka spasa dobra je dok traje. Vrtić je bio dobra oaza, ali i on je to nakon nekog vremena morao prestati biti. Specijalna škola bila je živa groteska koja okuplja različite i raznovrsne greške prirode. Trauma traženja i razmišljanja što bi se moglo dogoditi kad se osoba s Down sindromom izgubi specifična je situacija koju lako prepoznaju oni koji su je doživjeli. Normalno dijete u obitelji kojemu se, vjerojatno, ne pridaje dovoljno pažnje. I konačno prepuštanje opijumu današnjice – filmovima, kompjuterskim igrama i nogometu. Sve su to istinski proživljene situacije koje prolaze mnoge obitelji koje nije lako podijeliti s drugima a da ne budu patetične.

Ovaj je roman ispovijest koja zaista nije patetična. Autor u svome životu bježi u literaturu, u ispitivanje vlastitog ja, u racionaliziranje. Emocije prema sinu, zapravo prema čitavoj obitelji uključujući majku djeteta, potisnute su. Samim time što nisu iskazane ne znači da ih nema. Dapače, ne može ih ne biti. Naposljetku, autor im se polako ipak predaje popuštajući pred racionalnim i gledajući nogometnu utakmicu sa sinom za kojeg postoji samo ovdje i sada, u krugu od deset metara.

I u trenutku kada se kod nas priča o ukidanju invalidnina osobama s Down sindromom emocije su u njihovom okruženju, među ljudima koji ih okružuju. No, osobe s Down sindromom to, na svoju sreću, uglavnom ne razumiju, pa su i dalje uglavnom dobro raspoložene u svome krugu od deset metara. I imaju pravo biti.