Jesmo li zaista slobodni onoliko koliko mislimo da jesmo i onoliko koliko bismo voljeli da jesmo, iznova me ostavlja pitati se roman „Bog malih stvari“ indijske spisateljice Arundhati Roy. Izdan 1997., iste te godine osvaja i nagradu „Booker“, a poneka književnička imena odlučila su mu neformalno dodijeliti i titulu nasljednika Rushdiejevog romana „Djeca ponoći“ iz 1981.

Pisano u realističkom modusu, Royino djelo otvara dijalog s nekoliko književnih formi i žanrova te ih modificira kroz postkolonijalni diskurs. Simbolika novih hibridnih ostvaraja, između ostaloga, leži i u hibridnom identitetu onih generacija Indijaca koji su živjeli i bili odgajani u vrijeme nakon stjecanja neovisnosti indijske države (1947.), a ipak još uvijek pod modulativnim utjecajem prežitaka kolonijalne kulture. Iz tog razloga uvodna sugestija kako se pretkolonijalna povijest (koliko god daleko sezala) i kolonijalna povijest zanemaruju u narativnoj konstrukciji kao ustupak „beznadno praktičnom svijetu“ biva tek svojevrsni podrugljiv preludij u priču koja će pokazati kako su uzroci prikazanim događajima začeti upravo zahvaljujući nasljeđu iz indijske povijesti.

Rahel i Estha dvojajčani su blizanci odvojeni u kasnom djetinjstvu 1969. godine nakon dvotjednog zakuhavanja događaja koji će se u konačnici pokazati fatalnim po dva života uključena u priču, međutim, sama priča počinje upravo njenim krajem.

U prethodno spomenutoj slitini forma i žanrova (obiteljske sage, ljubavnog romana, ponešto elemenata krimića) jedna od dominantnih strategija koja daje temelj filozofiji romana jest Bildungsroman, a čije se naslijeđe parodira, odnosno izvrće kroz razvoj Raheline i Esthine priče odrastanja i sazrijevanja. Rahel i Estha dvojajčani su blizanci odvojeni u kasnom djetinjstvu 1969. godine nakon dvotjednog zakuhavanja događaja koji će se u konačnici pokazati fatalnim po dva života uključena u priču, međutim, sama priča počinje upravo njenim krajem. Bolje reći – od dva kraja onim posljednjim.

Zelena revolucija

Između nekoliko početaka i dva kraja, naracija se spiralno razvija polako obuhvaćajući kontekst svakog od njih, a što je i prvi vid deformacije Bildungsromana. Rahel se tako vraća u rodni Ayemenem u Kerali dvadeset tri godine nakon prijelomnog događaja, takoreći „prvog kraja“ – smrti njihove rođakinje, Engleskinje Sophie Mol. Ubrzo se iz distopične, deteriorirane suvremenosti naracija prebacuje u prošlost – ponešto manje pesimističnu. Ako ne zbog političkih i ekonomskih perturbacija koje ostavljaju dojam duhovne budnosti i aktivnosti Indijaca, tada barem zbog osjećaja nepatvorene živosti prenesene fokalizacijom pretežno kroz Rahelinu i Esthinu svijest. Tragedija koju nosi sudbina čini se iz tog razloga još težom.

Ono što odgovara zahtjevima forme Bildungsromana jest prikaz odrastanja osmogodišnjih blizanaca u okolini koja upravlja i uvjetuje njihovo ponašanje, identitet i samoostvarenje, okolini u kojoj marksizam dobiva zamah i buja kao zamjena za kršćanstvo nekada stiglo s kolonizatorima, gdje Zelena revolucija liječi simptome ekstenzivnom proizvodnjom hrane, a stvara uzroke izbacujući stanovnike i poljoprivrednike s njihovih posjeda, ondje gdje viša građanska klasa fenonovski uskače u ulogu koju su prethodno ustanovili bijelci kolonizatori, ondje gdje patrijarhat za žene izdvaja posebnu kategoriju psihološkog i fizičkog društvenog tretmana i okolinu gdje prelijevanje tradicije i modernosti ostavlja ambivalentni razdor u vrijednosnim sustavima i identitetima na kolektivnoj i individualnoj razini.

U takvoj realističnoj postavi mistifikacija odnosa malih Esthe i Rahel isprva se čini ponešto neopravdanom; njihova skoro telepatska povezanost kao da ne pronalazi svoje čvrste temelje, ipak, njihovo duševno jedinstvo, a kasnije fizičko razdvajanje u različite kulturne sredine simbolički govori o raskolu identiteta Indijaca u postkolonijalnom vremenu. Osim toga, njihovi su životi započeli, odvijali se, a u konačnici i završili obilježeni takoreći transgresijama i društvenim tabuima. Njihova majka, Ammu, rastala se od svojeg muža i njihovog oca, Babe, nekoliko godina nakon njihova rođenja ostavivši tako na sebi negativnu stigmu ne tek samohrane majke, već i razvedene žene – one koja je nedostojna poštovanja i vrijedna prijezira.

Miješanjem kastinskog sustava, već nekoliko stoljeća prisutnog kršćanstva (Sirijske ortodoksne crkve), hinduizma te utjecaja zapadne kulture stvoren je sustav koji stišava glasove svih onih koji nisu određenog spola ili klase/kaste. 

Jedan je to od razloga zašto Ammuina majka, Mammachi, zamjera blizancima blaženo djetinje neznanje i smatra kako bi trebali biti barem simbolično potišteni. S druge pak strane, Babino pijančevanje, alkoholičarska tupost, nasilje nad Ammu i nuđenje žene direktoru kao isplatu za njegovu neodgovornost prema poslu ostaju ignorantski neuračunati u Ammuinom naknadnom društvenom linču. S istim razlogom Chacko, Ammuin brat, uživa ne samo Mammachinu naklonost, nego i društveni status osiguran njegovim obrazovanjem u Engleskoj na oksfordskom Sveučilištu. Ono što bi on nazvao anglofilijom, a koja je u neposrednoj vezi sa socijalnim prestižem, potječe još od njihovog oca, Pappachija, carskog entomologa. Posprdna hinduska verzija nazvala bi ih britanskim CCP-ima, skraćeno za chhi – chhi poach, dupeliscima. Međutim, anglofilija je dijagnoza šireg indijskog puka, a u kombinaciji s unutrašnjim patogenim društvenim nazorima, pokazat će se kobnijom no što je itko od likova mogao očekivati.

Miješanjem kastinskog sustava, već nekoliko stoljeća prisutnog kršćanstva (Sirijske ortodoksne crkve), hinduizma te utjecaja zapadne kulture stvoren je sustav koji stišava glasove svih onih koji nisu određenog spola ili klase/kaste. Tako se Chacku podilazi kako bi noću mogao dovoditi seksualne partnerice u obiteljski dom i tvornicu, Babin šef Hollick beračicama je čaja na svojem posjedu „ostavio“ niz odrpane djece svijetle kože nad kojima se ne očekuje da ikad preuzme odgovornost, dok se s druge strane ženama uskraćuje ekonomska i seksualna sloboda (iako bih napomenula da je sloboda ponešto labav termin s obzirom na nedosljednosti u sustavu koji nije sam po sebi liberalan koliko se ponekad radi o tome da se moralna pravila modificiraju u toj mjeri koliko se rašire prsti kroz koje se prosuđuje one koji su privilegirani), a oni s dna klasne ljestvice primorano oportunistički životare, najblaže rečeno.

Ammuina je nesretna sudbina što je njen ljubavnik Velutha baš jedan od onih s dna, jedan od Nedodirljivih, za razliku od „normalnih“, Dodirljivih kojima pripada i Ammu. Nedodirljive je društveni sustav osudio na prolaženje mučnih peripetija; sav „prljav“ posao pripada njima – oni su ribari, drvodjelci, pralje, komunalni radnici (što se ustvari odnosi na ručno izbacivanje smeća i skupljanje izmeta bez opreme). S dolaskom kolonizatora mnogi su se od njih s hinduizma prebacili na kršćanstvo (tada su ih nazvali rižinim kršćanima), a nisu znali da su tako „skočili s konja na magarca“. Odlaskom Britanaca nisu im pripale nikakve vladine olakšice jer službeno nisu pripadali kasti. Najzad su nadu pronašli u marksizmu i postali dio skupine naksalita (pripadnici stranaka koje nasljeđuju svjetonazore Komunističke partije Indije), toliko omraženi vlastodršcima i bogatom građanstvu, kao što je i Ammuina obitelj koja svoju tvornicu konzervirane hrane drži već generacijama, a čiji su se opstojnost, bogatstvo i ugled sada pronašli ugroženi predstojećim štrajkovima njezinih radnika.

Nedodirljive je društveni sustav osudio na prolaženje mučnih peripetija; sav „prljav“ posao pripada njima – oni su ribari, drvodjelci, pralje, komunalni radnici (što se ustvari odnosi na ručno izbacivanje smeća i skupljanje izmeta bez opreme). 

Ipak, za razliku od nagona i osjećaja koje ne možemo birati, Ammu je učinila svjestan odabir ušavši u romantičan, ali što je zapravo još bitnije – spolni odnos s Veluthom. Svejedno se postavlja pitanje kolika može biti odgovornost čovjeka u sustavu koji ga stavlja u rusoovski zatvor, zatvor društvenih očekivanja koja ga čine frustriranim u nemogućnosti djelovanja po vlastitim nagonima. Je li Ammuina odgovornost zaista tolika da ju se tereti cijenom dva života, a ako jest, kakva je to okolina u kojoj odabir seksualnog partnera košta, ako ne već izravno Sophien, tada barem jedan život, Veluthin?

Kako je svoje frustracije iskalila na djeci, Estha i Rahel odlučuju majku naučiti pameti tako da pobjegnu iz doma čamcem preko rijeke u Srce Tame – simbolički oslovljen posjed nekada u vlasništvu Kari Saipua, indijskog Kurtza. Sophie inzistira da im se pridruži, ali neiskusna u uvjetima keralskog okoliša, gubi život u nabujaloj rijeci Meenachal. Veluthina odluka da pomogne djeci sakriti se preko rijeke nadaje se neprimjerenom, ali ni u kojem slučaju prijetećom kako će je Mammachi prikazati policiji zbog čijeg nasilja Velutha konačno i umire potpuno raskasapljena tijela. Blizanci su odvojeni jer se majka ne može brinuti za njih oboje.

Limb odbačenih

Dvadeset tri godine kasnije, Estha je vraćen od oca, Rahel dolazi iz Amerike, obiteljska je tvornica propala, a Srce Tame, Povijesna kuća sada je hotel. Rijeka Meenachal vonja po bolesnom čovjeku, Zelena revolucija pokosila ju je s nogu i oduzela zube, ali visoki paravani donekle rješavaju problem toga da se ni vlasnici ni turisti hotela „Nasljeđe“ ne moraju zapravo suočiti sa svojim nasljeđem. Ako je kasnih šezdesetih postojao ikakav optimizam, devedesete su tada za Keralu u znaku potpune letargije i pasivnosti.

Slikovito je to prikazano kroz lik umjetnika tradicijskog kathakali plesa, zaposlenog u hotelu, koji održava više od dva tisućljeća staru tradiciju usmenog prenošenja priča. Ono čemu su se nekada divili, što je bilo mjerilo ljepote i utočište magije, tržište i kapitalizam pomeli su u pretinac nepotrebnih stvari, točnije, neisplativih. Ako mu turisti i pridaju pažnju, to je onda kada mu se smiju svojom „otromboljenom" golotinjom i uvezenim trajanjem koncentracije“. Od nekad najljepšeg muškarca na svijetu ostao je groteskni prizor pijanca ovisnog o narkoticima.

Povijesna kuća tim scenama alegorično zaokružuje ono što je nekad počeo Kari Saipuom. Englez koji se toliko udomaćio da je postao „domorodac“ počinio je samoubojstvo nakon što su njegovog ljubavnika roditelji odveli kako bi ga poslali ga u školu. Njegova osvajačka i nasilnička slika ujedinjena je s vidom seksualne transgresije, pedofilije, dodatno naglasivši i produbivši značenje njegovog statusa moći, odnosno svjedočeći krajnjem očaju u slučaju propitivanja iste. U tom kontekstu i Veluthina smrt postaje svojevrsni spomen Povijesti – svaki pokušaj emancipacije u restriktivnom društvu bit će ugušen, dok životi onih s dna hijerarhije imaju recepcijsku funkciju nasilničkog ponašanja onih vladajućih. Nastavljajući u tom tonu, Sophiena je smrt bila neizbježna, i to kao obilježavanje nedostupnosti idealizirane Sophiene anđeoske „engleskosti“ Rahelinoj i Esthinoj nepopravljivoj i nezgrapnoj indijskoj „sotonskoj“ naravi.

Sa svim na umu, Esthino i Rahelino zatvaranje priče incestom, seksualnom transgresijom koju ne trpi nijedan od sustava, ni engleski ni indijski, zatvara ih i formalno u limb odbačenih na koji ih je sustav osudio i prije početka njihove priče.
Iako u svom tonu pesimističan, roman „Bog malih stvari“ ostavlja za sobom utisak nečeg velikog. Uspijeva izbjeći zamku patetizacije u koju su mnogi upali u želji da prenesu veličinu „malih“ stvari i težinu „velikih“, a simboli uokvireni inovativnim jezikom, imažinističkim opisima i grotesknim slikama u konačnici grade sliku koja zaista ostavlja dojam.