Moshfegh je dijete dvoje violončelista, majke Hrvatice i oca Iranca. Njena knjiga me privukla zbog naslovnice, odnosno praznog pogleda glavne junakinje na slici i naslova. Prozaičan razlog, no isplatilo se.

Upoznajemo junakinju iz više klase u New Yorku, koja odlučuje prespavati godinu u svom stanu pomoću tableta koje joj pripisuje psihijatrica upitnog mentalnog zdravlja (!).

Roman je kritika suvremenog američkog društva; roman o otuđenju, identitetu, depresiji, samoći, mentalnom zdravlju, ovisnosti. Sve to uz dozu crnog humora koji prožima sve stranice na trenutke mučne proze. 

Preporučiti ljubiteljima suvremene proze, onakve koja se ne boji rubnih i “tabu” tema o kakvim Moshfegh piše.

“Mlada i lijepa žena - koja je zahvaljujući nasljedstvu i financijski osigurana - naizgled ima sve i trebala bi bezbrižno uživati u New Yorku 2000.

Ali umjesto toga, junakinja ovog romana bori se s mrakom u sebi i s okolinom u koju se ne uklapa: na poslu je okružena umišljenim budalama, u vezi je s muškarcem kojeg zanima samo seks i kako je poniziti, a najbolja prijateljica joj je odana, ali i zavidna.

Kad shvati da ne može naći svoje mjesto u svijetu, odlučuje se na bizarno rješenje – uz pomoć ćaknute psihijatrice koja joj prepisuje šake tableta, prespavat će godinu u svojevrsnom osobnom lockdownu iz kojeg se nada izići kao sasvim nova osoba. Je li to moguće?

Knjiga godine po izboru časopisa Time, GQ i Entertainment Weekly te New York Timesa, Amazona, Washington Posta, Huffington Posta, Guardiana i San Francisco Chroniclea.”

 

Moja godina odmora i opuštanja na našim policama.