Kako mi je nedostajala naša jutarnja!

Dok sam ležala nemoćna i bolesna, dok sam žmirila, jer temperatura magli vid i pritišće kapke, razmišljala sam otkuda ta ljubav prema zapisivanju? I odjednom mi se ukazala slika male zapisničarke. U svim razredima osnovne škole bila sam zadužena upravo za zapisnik, a ja sam tako silno željela biti predsjednica ili barem blagajnica. Ali, sudbina mi je namijenila ulogu zapisivanja.

I evo, opet zapisujem.

I uživam!

A da sam bila predsjednica? ... misao mi zagolica maštu i izmami osmijeh.

Nataša nas upoznaje s dokumentarnom prozom, autorice Davine (pseudonim) i njezinon istinitom pričom pod naslovom – Moja kišna djevojčica.

Davina i njezin suprug usvoje dijete – Princezu, autističnu djevojčicu. U početku nisu svjesni o kakvoj se bolesti radi, znaju samo da dijete ima određene poteškoće.

Priča započinje u dječjem domu u Bosni, od kuda dolazi Princeza, a nastavlja se u Njemačkoj, gdje obitelj živi i gdje Princeza, nakon problema s hranjenjem kao beba, prolazi socijalizaciju u vrtiću, školi i okolini. U svim tim novim sredinama ovu je obitelj čekao veliki posao. Poznato je da su autisti veliki ovisnici o redu i ponavljajućim radnjama. Teško je gledati predrasude u očima ljudi kada im kažeš da je Princeza posvojeno dijete, teško je svima objašnjavati zašto je Princeza čudnovata, teško je steći prijatelje ako ne dozvoljavaš da itko dira tebe ili tvoje stvari, teško je podnijeti podsmijeh vršnjaka koji ne znaju da autisti sve shvaćaju doslovno. Put ove obitelji iznimno je težak, ali iz svake izrečene misli i rečenice izvire bezuvjetna ljubav koju majka osjeća prema svome djetetu.

Cilj autorice bio je senzibilizirati javnost za djecu s posebnim potrebama, a pogotovo za njihovo posvajanje. Kako razumjeti, upoznati i živjeti s autističnom osobom? Kako prevladati dvostruko sažaljenje? Kako? Uz puno ljubavi.

Ja sam majka posvojene djevojčice s posebnim potrebama. Kad smo je posvojili prije "dugo" godina nismo znali da je dijete s posebnim potrebama, ali nikada nismo požalili ni jedan djelić sekunde što smo baš nju, takvu kakva jest, dobili. Nije išlo lako s njom, ali smo obogaćeni jednim divnim djetetom koje ne bismo mijenjali ni za što na svijetu. Podijelila bih svoju priču sa svima koji su zainteresirani za posvajanje djeteta s posebnim potrebama.

Natašina preporuka duboko nas je dirnula.

Snježana je preporučila roman Iskra Nevena Orhela i Pavličićev roman - Glasnik, vlasnik, hodočasnik. Svi znamo da Snježana voli rodni Zagreb i nije slučajno odabrala ove autore.

Roman Iskra govori o vremenu Domovinskog rata. U srcu Zagreba 1991. godine, za vrijeme uzbuna i zvukova sirena, ubijen je francuski državljanin porijeklom Srbin iz Vukovara. Glavna inspektorica postaje mlada Mirna Burt koja se netom vratila s ratišta. U vukovarskoj bolnici ostaje njezin suprug liječnik i Mirna preživljava teške dane. U isto vrijeme nestaje četverogodišnja djevojčica, a sumnje padaju upravo na Mirnu.

Neven Orhel svima nam je poznat po odličnom krimiću Uzbuna na odjelu za rak te smo se složile da i ovaj roman vrijedi pročitati.

Pavličićev roman također opisuje ratnu 1991. Mladića Dinka rat odvodi u Dansku te se sada prvi put vraća u rodni Vukovar. Želja mu je posjetiti baku i obići ruševinu svoje kuće. Na zidu njihove kuće visjela je njemu neobično važna slika i Dinko je želi pronaći. Slika je nestala i Dinko kreće u potragu. Svi tragovi upućuju na to da je slika završila u Zagrebu i mladić doživi bezbroj neobičnih situacija i obrata. Iako roman nije krimić, uzbuđenja i napetosti neće nedostajati.

Ljubica je govorila o sjajnom romanu Alena Bovića (pseudonim Ive Balenovića) – Ljudožder vegetarijanac. Kako sama kaže, ova sjajna knjiga ponukala ju je da nekoliko puta pogleda istoimeni film.

Liječnici, mafija, prostitucija, licemjerje, kokain, cajke, nemoralne ponude.

Glavni lik Danko Mrkan, ginekolog jedne klinike, zaplete se u korupciju, krivotvorenje podataka, nelegalne pobačaje, šverc organima i krive dijagnoze. Sve što čini, čini radi novca koji mu i ne treba. Poznanstvo s korumpiranim policajcem dovodi ga u mafijaški milje i doktor tone sve dublje i dublje. Posljednjim pobačajem, "debelo trudne" mafijaševe supruge i bacanjem fetusa u WC školjku, doktor doživljava osobni psihički slom.

Koliko je fikcije, a koliko zbilje o hrvatskom zdravstvu izrečeno?

Ja sam pročitala Sarinu drugu ljubav Kemala Mujičića Artmana.

Bruno Bogadi, gimnazijski profesor, Zagrepčanin, ujedno i pripovjedač ove ljubavne, psihološke i društvene proze, odlazi psihijatru, doktoru Dolaru. Ali naravno, nije "ovdje radi sebe", nego ga je u "sve ovo uvalila" supruga Sara.

Razlog?

Bolesna ljubomora.

Priča se odmotava, vraća nas u prošlost i pronalazimo uzroke sadašnjosti. Bruno se raspada od ljubomore zbog prekrasne djevojke Sare, koja pripada Hassanu, Bruninom suborcu. I upravo ta Sara danas je Brunina voljena supruga. Njihov brak dospijeva u slijepu ulicu.

... Ljubav je stanje ranjivosti – ništa nam ne garantira. Svatko se sa svojom ljubavi bori kako zna i umije, ali je trebamo priznati. Čak i kad nas ponizi...

Situirane mlade ljude tišti činjenica što nemaju djece. Brunu tišti i pomisao na Hassana i njegovu pogibiju u Oluji. Nikada nije priznao Sari da ga je poznavao i da je znao za njihovu vezu. Duboko u sebi zakopao je činjenicu kako je Hassan poginuo. Na seansi, u dubokoj hipnozi, Bruno okrivljuje izravno sebe. Zbog bolesne ljubomore nije upozorio prijatelja na četničku zasjedu. "Da nisam čovjek bio bih noj – tako mi dobro ide."

Sara je napokon zatrudnjela.

Bruno pijan i napušen završava pod kotačima automobila. Neprilično je pitati je li dijete njegovo, sada kada nepokretan leži u bolnici. Ali... sigurno bi se u drugim okolnostima zapitao.

Pa i nismo jutros odabrale baš neke teme, zaključuje Lidija.

(Pa i nismo, pomislim.)

Fotografije: freedigitalphotos.net/