Gorko, ali nema druge; prije početka konstruiranja art-kvart nisam pamtio Benčić. Parkiralište, odlagalište, sasma obična praznina. Nitko mi nije govorio o tvornici, nitko nije pisao o tvornici, nitko nije razmišljao o tvornici. Porječkao sam se s društvenim ugovorom o Rijeci kao industrijskom gradu, ali nisam jedini; društveno pamćenje istrpjelo je samo nekolicinu industrijskih lokaliteta. Ostali su, bez institucionalizirane, arhivske podrške, na biografskim štakama pokušali zadržati svoje parkirno mjesto u komunikaciji.

Iz pogleda studija pamćenja, art-kvart Benčić figurirat će kao rekonstruirano mjesto pamćenja u aktivnom dijalogu s kulturnom baštinom koju naseljava (kako uzbudljiva rečenica). Taj potez može oživiti i arhivski materijal, monografije, povijesne preglede, ali u cijela priču svodi se isključivo na institucionalnu potku. Izostaje njena osobna, biografska reinterpretacija koja bi mogla doći bliže odgovoru na pitanje što je Benčić i što je on nama/njima. Upravo to je napravio Selvedin Avdić pišući o zeničkoj u knjizi simptomatičnog naslova, Moja fabrika.

Moja fabrika nije ljubavno pismo, već je identitetski zamašnjak u sakupljeno pamćenje, autorovo tumaranje monografijama, pjesmama, novinama, dnevnicima, filmovima.

Tvrdih korica, urešena naslovnom oplatom, Avdićevo istraživanje ostvaruje se kao zenički imaginarij koji nužno proizlazi iz ondašnje Željezare. “Izabrat ću jedan pogled na Zenicu, s periferije i oprezno, s poštovanjem, pokušati opisati grad”, svodeći kronologiju na tri događaja: osnutak željezare “Eisen und Stahlgewerkschaft Zenica”, prva petoljetka 1948. godine te rat i privatizacija. Iz njih proizlaze ljudi, mjesta i procesi koji su obilježili Zenicu koja se, zahvaljujući industrijskom postrojenju, identitetski rušila i gradila, rušila i gradila; čak iako su Zeničani htjeli biti vjerni svojoj identitetskoj rečenici: Zaobiđi me.

Propili smo već dosta tekstova o tome kako nemamo novih sinteza ili uvida o suvremenoj povijesti Rijeke, ali Avdićeva željezna, rastaljena priča pokazuje nam kako nam nedostaje i književna, umjetnička reprezentacija onoga na čemu sada gradimo. Moja fabrika nije ljubavno pismo, već je identitetski zamašnjak u sakupljeno pamćenje, autorovo tumaranje monografijama, pjesmama, novinama, dnevnicima, filmovima. Mnemonički kolaž omogućuje da se zapišu činjenice kao da su Zeničani 1968. godine popušili 214 milijuna cigareta, da se nanovo otvori prostor osmijehu s hiljadarke Arifu Heraliću, da se dekonstruira i nanovo sastavi udarnički kolektiv, da se pročitaju dječje pjesme o željezari. Ta Fabrika, taj repozitorij sjećanja i pročitanog, s razlogom izaziva melankoliju i zaslužuje da završimo sa sljedećim odlomkom:

Samo najrjeđi među njima mogu u sjećanju čuvati neki impozantan stroj. Ostali se sjećaju ljudi.”

“Monografije su namijenjene poslovnim partnerima koji najčešće nisu pretjerano zainteresirani za ljude, zanimaju ih snaga mašina i proizvodna moć Fabrike. U poslovnom svijetu direktori koji pišu pripovijetke uglavnom služe za podsmijeh na koktelima nakon potpisivanja ugovora. Takve stvari postanu važne poslovnim ljudima tek nešto kasnije, kada odu u mirovinu ili kada se iz nekih drugih razloga prestanu svakodnevno vezati uz fabriku. Samo najrjeđi među njima mogu u sjećanju čuvati neki impozantan stroj. Ostali se sjećaju ljudi.”

Provjerite dostupnost knjige "Moja fabrika" na našim policama u katalogu ovdje.

*Brzokratka - u našem izmišljenom rječniku preporuka za brzo čitanje u hodu. Knjige su malo duže.*