Na poticaj kolege da u Mjesecu hrvatske knjige izaberem jedan naslov hrvatskog pisca koji bih žmirećki preporučila, bez dvojbe odabirem ovaj. „Maturanti“. Ali, čim otvorim oči, pomislim: ma kakva je to preporuka? E pa ovakva: 

preporučuje se Knjiga Koju Više Nitko Ne Želi Čitati!

Ma sigurno ste se i sami uhvatili kako neku knjigu svoje mladosti pokušavate preporučiti svojoj djeci. I? Kako ide?

Dvadeset godina radnog staža pokušavam „Maturante“ uvaliti... a, tako nekoj mladosti od 14 do 18. Ispočetka intenzivno i uporno, s vremenom obeshrabreno i sve rjeđe, do jučer sporadično, samo (u) posebnim slučajevima. I ništa. Nemam ni jednog jedinog sljedbenika u obožavanju ovog slatkiša, ni jednog jedinog omladinca nisam preobratila i navela na svoj mlin. Omladinca? Kakva je to riječ?!

S namjerom da je preporučim i po sto i prvi put, okrećem prve stranice i krećem čitati. Po sto i prvi put, ali ovaj put dajem si 16 godina i ni dana više. Čitam, čitam, i čudim se. Ovo je neki paralelni svemir...

----

Ana je petoškolka, a Ivica osmoškolac. (?!) Ana smireno (?!) zašiva (?!) bijeli ovratnik (?!) i svoju plavu đačku kutu (?!), a Ivica uzalud traži naliv-pero (?!). On gubi svaku nadu koja se tiče članarine za društvo izviđača ili školske tople obroke (?!) ili društvo numizmatičara (?!), filatelista (?!), pretplatu za list „Priroda“ (?!), „Školsko glasilo osmoškolaca“ (?!). Na kraju (tek prve!) stranice popije gutljaj čaja (?!) i briše iz doma svoga. 

Okrećem zadnju stranicu. Na njenom dnu piše: Konac. (?!)

Zatvaram knjigu. Na koricama stoji naslov „Maturanti“. Tek sada mi ništa nije jasno. Pitam se je li ova knjižničarka koja mi je nekako dosad dosta izgledala normalno, čak i pomalo simpatično, zapravo malo ćaknuta. Odlučujem joj zaboraviti ovaj incident i nastaviti u životu dalje komunicirati s njom kao da se ovo među nama nije dogodilo. Čuj, „Maturanti“!

Prva verzija romana „Maturanti“ napisana je u vrijeme kad su petoškolci bili sadašnji učenici prvih razreda gimnazije, a osmoškolci sadašnji maturanti. Likovi, dakle, imaju 15-18 godina.

----

Vraćam si svojih 46 i nastavljam čitati. Smješkam se, kao i sto puta do sada. Ta knjiga me othranila, odredila moj smisao za humor i podigla ljestvicu mojih zahtjeva: hoću nešto od čega se smijem! Hoću radost!

Bila je dar za moj 13. rođendan, bila je sve što jednom tinejdžeru treba: mješavina prijateljstva, stvarnih školskih zgoda, obiteljskih generacijskih peckanja, ljubavi, prvih razočarenja, stvarnosti, humora i slenga. Pa što ako je taj sleng i bio purgerski, nije smetalo. Jer, naime, tinejdžer osamdesetih nije baš imao knjiga na biranje. Bila je to jedna od rijetkih. Uz „Gimnazijalku“ i djecu kolodvora ZOO na polici najvažnija.

Zato, tinejdžeri sedamdesetih i osamdesetih, požurite u knjižnicu, na policama Stribora, Drenove i knjižnice u Čavlima još možete pronaći i Tricu i Ivicu, i staro izdanje Biblioteke Jelen Mladosti iz 1979. (kolegicu rođenu osamdesetih čak je i spomen Biblioteke Jelen dobro nasmijao!). Reizdanje iz 1995. nećemo ni spominjati, znam da vas ruka zauvijek zatočenog tinejdžera u vama takvoj nikad ne bi privukla. Ni vas, a kamoli ove današnje. Strašno, strašno. Izdavači baš ne vode puno brige o tome...

A možda i ne trebate u knjižnicu? Jer ipak smo mi ona čudna generacija iz vremena u kojem smo jedni drugima za rođendane darivali knjige. Ako nije žrtvovana u jednom od višestrukih generalnih čišćenja pa uslijed nedostatka životnog prostora svoj vijek nastavila u antikvarijatu, možda vam još uvijek prpošno namiguje s police vaše kućne biblioteke. Otpuhnite prašinu, otputujte  u prošlost. Dopustite nostalgiji da vas vrati u neko davno zaboravljeno vrijeme u kojem smo... po razredima prodavali kazališne pretplate, motali knjige u ukrasne papire (i stranice kalendara) i znali čemu služi naliv-pero...

I zaljubljivali se svakodnevno... U ljude i u knjige. U neke od njih doživotno.