Već na samome početku nemala dvojba: možda baš i nije najprikladniji trenutak za preporuku ovakvog naslova. Ili je baš najpraviji? (Druženje s Kušanovom Melitom prošlo je sasvim dobro, štoviše izvrsno, pa kako se onda ne bismo mogli nositi s jednom laganom dozom?) Sumnje zapravo i nema: uvijek je pravo vrijeme za jednu istinski dobru dječju knjigu, a kada je ona proizašla iz pera Ivane Francišković Olrom (koja me je, uvijek se rado sjetim, još prije, prije oduševila Čudakom Šumekom), kada je potekla ravno iz Vrlingrada, carstva Smotanaca, ovoga MHK-a bilo je baš nekako lagano odabrati srcu dragu knjigu koju bih preporučila i s užitkom i veseljem (iznova) čitala.

PRIČE O SMOTANCIMA

 

priča o malim lažima i velikim istinama

 

Ovo je priča o jednoj jeseni. Onoj lanjskoj jeseni, dugoj, suhoj i hladnoj jeseni kada je lišće šuštalo na tlu, a Vrlingradom se šuškalo o ljubavi, nevjeri, prijateljstvima i biciklima.

 

A najviše se šuškalo o lažima.

Kada bih rekla da ne znam koja me od ovih najava više mami na čitanje, teže bih lagala: i pri prvom čitanju ove knjižice (prije tri-četiri godine) odmah sam znala – Smotanci, naravno! Ma tko ih ne bi (za)volio!

Žive u gradu Vrlingradu, a to je tu negdje, negdje blizu nas. I vrlo su slični nama. Nisam ni sumnjala – odmah sam se pronašla i već sam bila tamo, među njima, jedna od njih. I doživjela šok na aleji kestena zajedno s Kekom (jednom od glavnih vrlingradskih junakinja, prvom Smotankom koju susrećemo), i gledala kako se stvara, razvija i pokušava riješiti (odmotati) mega problem njezine obitelji, a potom i onaj manji, školski, koji je uslijedio…

A onda su to sve našim Smotancima još začinile ljubavne zapetljancije, prijateljske tajne, dileme o odlasku u bijeli svijet (gdje se može postati košarkaškom zvijezdom) ili ostanku uz prijateljicu kad joj je najpotrebnije, glasovi i likovi iz prošlosti, odjeci i šapati negdašnjih, neostvarenih, nedosanjanih i još veoma živih snova i želja; sukobi vlastitih ideja, iluzija, kreacija i očekivanja i zahtjeva okoline… uzduž Vrlingrada, a i poprijeko pa sve do Velegrada. (Ako vam se ta imena čine simpatičnima, zanimljivima, znakovitima, čekajte da doznate prezime Kekinog razrednika – Peh. :) )

I da znate da doživjeti sve to nije bilo nimalo lagano, upravo kao što je autorica u nekoliko navrata i najavljivala, pripremala nas. Tako vam ona potiče znatiželju (i baš zna zaintrigirati, stvoriti neizvjesnost), vješto mota niti priče (a smota likove još vještije!), šali se (puno), igra (još i više, zapravo stalno), nije baš (uvijek) ozbiljna - jer neozbiljnost katkad može biti sasvim u redu, i tu nas je odmah pridobila - humorom, zaigranosti, lepršavim stilom, ali može joj se vjerovati (što najavi, to se i pojavi), imate moju riječ. ;) A pridodat ćemo joj i jednu radosnu vijest: uskoro nam stiže (samo što nije!) nova priča o Smotancima – ni manje ni više nego Prgava Vera. (Sve što ćemo reći jest: to se ne propušta! I točka. :))

I dok ju veselo iščekujemo, zaokupit ćemo se jednim pitanjcem, zaintrigirati jednim od najupečatljivijih, najzabavnijih prikaza spoja na koji smo naišli u omiljenoj nam književnosti te okrijepiti čašom vrlingradskih istina.

Pitanjce glasi: Ana Karenjina, Orkanski visovi, Razum i osjećaji, Ljubav ili smrt, Romeo i Julija, Bambi… znate li što im je zajedničko?

***

Kekin spoj s Bokijem je… prošao.

Evo kako:

dogovorili su se da će pojesti kolač u ‘ Čokoladnoj kući’ .

U šest popodne.

Keka je stigla prva.

Sjela je za stol i naručila voćnu tortu.

Konobar je donio tortu.

Voćna torta. Sa žutim biskvitom. Kremom od vanilije. I crvenim želeom nakrcanim šumskim voćem.

Ovo je najfinija torta na svijetu.

Keka je pričekala nekoliko minuta.

Keka gleda u tortu.

Bilo joj je glupo početi jesti bez Bokija.

Minute su prolazile.

Dvaput je pogledala na sat.

I triput.

Ako Boki ne dođe za pet minuta, pojest će tortu, jer više ne može gledati u nju.

Taman kad je prošlo pet minuta, a Keka i četvrti put htjela pogledati na sat i napokon navaliti na tortu, pred njom se stvorio Boki.

Bio je sav uspuhan.

Poveo je psa i zavezao ga vani i sada cvili.

Pa ako bi mogli preskočiti kolače i odmah otići u šetnju.

Keka ustaje od stola i pozdravlja se s omiljenim kolačem koji nije ni načela.

Keka je zbunjena i zaboravlja platiti račun.

Konobar trči za Kekom, Bokijem i psom...

(Postaje još bolje. :) Koliko god htjela, ne mogu vam baš sve otkriti, nastavak zgode potražite na str. 36 – 38.)

***

Smotanci su vam face i zato što, za razliku od većine od nas, nešto i nauče na svojim greškama, a ovo su neke od vrlingradskih velikih istina do kojih su došli:

I zaista, tko nešto jako želi, želja mu se i ostvari.

 

Kad si sretno zaljubljen, život je doista krasan.

 

Kad u životu ne uspiješ ostvariti jedan san, počinješ živjeti neki drugi. Za koji nisi ni znao da ga sanjaš, sve dok ti se ne počne događati.

 

A kad želiš nešto promijeniti, kreni od kose. Ili, drugim riječima, putuj životom korak po korak.

 

Ništa se ne može riješiti samo od sebe.

 

Za ljubav treba dvoje; tajnama u prijateljstvu nema mjesta.

 

Prava prijateljstva opstaju i u najgorim uvjetima.

 

Ne možeš baš sve znati, katkad treba samo vjerovati.