Jazz nam se nekako prirodno nametnuo kao prigodan soundtrack za ovo prijelazno razdoblje kada se ljeto čini na izmaku, a prvi jesenski znakovi već su primjetni. Odabrali smo jazz note kao suptilnu glazbenu pozadinu u danima kada se vraćamo s godišnjih odmora s nekim novim idejama i planovima, ali i kada uživamo u posljednjim toplim i sunčanim danima uz more.

Pozivamo vas da stavite na kušnju naše preporuke. Ovdje ćemo otkriti samo par pravih poslastica, retro kompilaciju legendarne diskografske kuće Stax sa svojom originalnom naslovnicom koja doslovno(!) pucketa prstima u ritmu najranijeg soula i jazza, a kojoj je u Americi, u gradu glazbe Memphisu, posvećen i istoimeni muzej. Od filmova ističemo "Sav taj jazz" kao kultni modernistički mjuzikl s mnoštvom osvojenih nagrada, a od knjiga toplo preporučamo dvije knjige razgovora s jazz glazbenicima domaćeg autora Davora Hrvoja – "Jazz vibrations" i "Jazz connections."

Za sve ostalo, sjednite na šesticu i dođite provjeriti što sve imamo u najsunčanijem ogranku GKR-a!

Može li izvanredan glazbenik napisati i podjednako izvanredno književno djelo, obilježiti ozvučje jedne generacije, a ujedno i opisati duh toga istog vremena? Sudeći prema Cooderovoj iznimnoj dvostrukoj virtuoznosti, očito može!

Ono što obilježuje Rya Coodera kao američkog glazbenika, kantautora, kompozitora i glazbenog producenta jest njegova multiinstrumentalnost, iako je nadaleko najpoznatiji po istančanom umijeću sviranja slide gitare. Ponukan jakim zanimanjem za američku izvornu glazbu, takozvanu roots music, cijela će mu karijera ostati obilježena po snažnim etno i world music utjecajima. Cooder je naime surađivao s mnogim svjetskim glazbenicima sličnih afiniteta, a bio je producent albuma Buena Vista Social Club, svjetskog fenomena i predstavnika world music scene. Proslavio se i kao skladatelj glazbe za poznate filmove poput Wendersovog klasika Paris, Texas i filma Noći boje borovnice Wong Kar-waija.

Sve govori činjenica da je na poznatoj listi 100 najvećih gitarista svih vremena glazbenog magazina Rolling Stone 2003. godine Ry Cooder bio na zavidnome osmom mjestu. Naime, mnogo biografskih izvora smatra ga zaslužnim za pojedine riffove (open-G) specifične za glazbu Rolling Stonesa, a koje je izvodio Keith Richards. Uz redovite suradnje s bendom, trebao je i zauzeti upražnjeno mjesto pokojnog Briana Jonesa, no Richardsovo nepriznavanje Cooderovih zasluga dovelo je do njihovog trajnog razilaženja. Dugo vremena nakon zajedničke suradnje Cooder je optuživao Keitha Richardsa da je bezočno plagirao njegove specifične aranžmane, a o samoj suradnji sa Stonesima danas više uopće ne želi davati izjave.

Daleko od toga da je njegova glazba ostala nepriznatom u svjetskim razmjerima: naime, Coodera danas smatraju gotovo muzikologom, strastvenim istraživačem mnogostrukih glazbenih žanrova, s vrlo osobnim i istančanim osjećajem za muzikalnost, čak i onda kada se upušta u rearanžiranje nedodirljivih glazbenih klasika.

No osim zavidnoga glazbenog talenta, Ry Cooder može se pohvaliti i onim književnim. Njegova knjiga Priče iz Los Angelesa zbirka je priča gotovo dokumentarna karaktera, u kojima dominiraju živopisni likovi poput krojača odjeće za mafijaše, skupljača ploča na 78 okretaja, bivši vozač tramvaja, popisivač za telefonski imenik, glazbenici, lake žene, sitni kriminalci i muljatori... sve to okupano staromodnim ozračjem jazza i bluesa.

U kontekstu još uvijek prisutne rasne podijeljenosti Cooder ovom knjigom daje jedan insajderski uvid u život i glazbu ondašnjih klubova, gdje su rasne i druge granice blijedile pod okriljem noći... a poseban dojam ostavljaju priče u koje je autor ubacio svoje jazz i blues heroje, kao što su Charlie Parker, T-Bone Walker i John Lee Hooker.