Na svega stotinjak stranica uronit ćete u tri priče. Ispisane su stilom koji u sebi nosi punoću jezičnog izričaja, rečenice odišu lijepim mislima, za što je zaslužan i odličan prijevod Dunje Kalođera.

U prvoj priči upoznat ćete četrnaestogodišnju djevojčicu Irenu koju su odgojili delfini. Čuvali su je, vodili kroz život, postala je dio njihovog svijeta, ali i svijeta koji nastanjujemo i mi.

Njezina je priča fantastična, mistična, neobična. Pomalo tužna i sjetna, ali, negdje u daljini, odzvanja srećom i nadom.

"Svjetlost ima težinu, u zoru je od aluminija, u suton od bakra, a usred dana od olova."

Priča "Nebo u jednoj štali" govori o ratnoj 43. godini, o spašavanju šestorice mladih odbjeglih muškaraca. Njihov je trenutni dom štala, ali i stabla limuna i oraha, a "S onu stranu grana i grmlja jasno se vidio otok Capri, blizu u svjetlu rujna koje skraćuje zemljopis. Čak je i nebo noću silazilo kako bi se skutrilo na zemlji". Njihova druženja i razgovori, uz topla tijela krava i mirise sijena uvijek su, ma koliko se razlikovali u gledištima i stavovima, bili pomirljiva tona.

"Odgovor je bio da je to knjiga molitvi, ali da on više ne zna moliti. Stoga je ostavlja otvorenu, neka se vjetar pobrine za molitvu."

"Nešto vrlo glupo" priča je o siromašnoj četveročlanoj obitelji koja živi u skučenom prostoru.

"Nedjelja je i sjede oko stola načinjenog od vrata kupaonice skinutih s nosača i prislonjenih na krevet, pokrivenog stolnjakom."

Veljača je hladna, a "Vjetar tramontana rastjeruje oblake, starce i djecu".

Na stolu je hrane vrlo malo, a starac jede polako, s njegovog tanjura mlađi članovi obitelji otimaju mu zalogaje. Njegov trenutak odlaska s ovog se svijeta bliži. Dok hvata ono malo zraka sunca sjedeći na stolici pred kućom, a nad glavom vijori prostrto rublje, u krilo mu pada badem u svojoj tvrdoj kori...

Zgusnute priče o promišljanju života i njegovom smislu o borbi za preživljavanje oduvijek i zauvijek.

Pronađite Ireninu priču na našim policama.