Dragica Stanić učiteljica je razredne nastave OŠ Milan Brozović - Kastav već 41 godinu. Napredovanjem u struci: savjetnica. Mentorica učenika čiji su radovi zapaženi na LIDRANU. Čuvarica i promotorica čakavske riječi među djecom. Voditeljica projekta Zavičajna slikovnica, serije slikovnica o kastavskim običajima i legendama, nastalih zajedničkim stvaralaštvom djece i učiteljica. Za sebe će skromno reći: „Ja samo volin to ča delan“. Mi znamo da je baš u tome ključ. Posljednje što se sprema u kuhinji Dragice Stanić jest Čakavska početnica. Pa krenimo pomalo, o svemu po malo.

U čemu leži motivacija za toliko aktivni izvannastavni rad s djecom na očuvanju baštine? Donosi li satnica stanovita ograničenja? Želimo li uistinu nešto veće, moramo li dati sebe cijelog, bez računice?

Mogu samo opisati svoje „putovanje“ u radu s učenicima izvan nastave u mojoj OŠ „Milan Brozović“ Kastav. Ponekad mi se čini da je to put koji mi je već netko zacrtao, a ja veselo skakućem iz jednog kraja u drugi ostavljajući tragove za sobom. Hoće li to netko primijetiti, hoće li ti tragovi nekome poslužiti, ne znam, ali mene nešto vuče i ja tako putujem dalje. Kamo?? Na put uvijek sa sobom vodim svoje učenike koji me često guraju ako posustanem.

Na LIDRANU ostvarujete zapažene rezultate, kako je sve to krenulo?

Kao učiteljica razredne nastave počela sam raditi 1973. g. u Kastvu, gdje i sada radim. Sve naše učiteljice vodile su neke slobodne aktivnosti. 1980. g. počela sam voditi Čakavsku grupu koju vodim sve do danas, samo što se sadržaj rada mijenja. Tada je rad s učenicima u grupi bio prvenstveno priprema učenika za nastupe na školskim i drugim priredbama. Nekih godina imala sam i po 19 nastupa u školskoj godini i to različitog sadržaja. U školi je u to vrijeme većina učenika govorila čakavskim narječjem i bilo je lako odabrati najbolje, te njih „graditi“ i usavršavati. Iz znatiželje sam se počela javljati na LIDRANO, tada još natjecateljskog karaktera. Danas su to smotre učeničkog stvaralaštva, ali ipak selektivne. Selekcijom, natjecanjima na gradskoj pa županijskoj razini u scenskim nastupima, pojedinačnim i grupnim - recitalima, a posljednje dvije godine i u literarnoj kategoriji, moji učenici bili su odabrani i nastupali su 15 godina na državnim smotrama LIDRANO, gdje su često svoj ostvaraj ponovno prikazivali na završnim svečanostima.

Koliko djeci znače takvi „izlasci“ iz učionice, potvrde „izvana“?

Nekoliko se godina nisam prijavljivala, jer sam smatrala da je moj rad s učenicima prepoznatljiv na svoj način, da se ne mijenjam te da je vrijeme da odustanem. No kad radite to isto u školi, a djeca su izvrsna, nešto vas vuče da se s tekstovima poigrate, da zajedno s učenicima stvarate i kreirate. Žao bi mi bilo da učeniku ili učenicima ne dam priliku da se dokazuju među drugima, da vide kako drugi rade iako to zna biti veoma stresno. Svaki i mali uspjeh stvara osjećaj zadovoljstva učeniku i meni i daje dodatnu snagu i volju za rad. Učenici su me često molili da stvaramo i nije im bilo žao utrošenog slobodnog vremena.

Jeste li usporedo s djecom i sami učili? Koja su Vam (sa)znanja donijela dodatna obrazovanja?

I sama sam htjela napredovati. Pohađala sam razne radionice i uz još dvije kolegice osnovala ogranak Hrvatskog centra dramskog odgoja (HCDO) iz Zagreba u Rijeci. Tih godina uz potporu Grada Kastva organizirala sam niz radionica dramskog odgoja za učitelje na kojima smo zajednički učile. Stekla sam zvanje dramskog pedagoga HCDO-a.

Na izvanrednom studiju Waldorfske pedagogije upoznala sam rad s učenicima u školama u Austriji, Njemačkoj, Sloveniji. Tu se potvrdilo moje stajalište kako je važno očuvati svoj identitet, govor, običaje, kulturu kraja u kojem živiš. Osjećala sam se važnom jer upravo to radim sve godine rada s učenicima.

Velik je Vaš doprinos Zavičajnoj zbirci, seriji slikovnica koje se tematski oslanjaju na legende našeg kraja, na stare zanate i njeguju domaću riječ. Što Vas je potaklo na taj vrijedan poduhvat?

Kako naglo opada broj učenika koji govore čakavštinom, u želji da se sačuva naša baština, krenula sam korak dalje. Počela sam zapisivati legende kako bih imala sadržaje za nastupe, jer tekstova na čakavštini primjerenih za djecu nema ili ih ima vrlo malo. Prvi tekst po priči Milivoja Jelovice napisala sam u dijaloškoj poeziji. Čitala sam ga svojim učenicima 2. r. na čakavštini, a oni su ga oslikavali. Bila sam zadovoljna koliko su ga razumjeli. I tako je 2003. g. nastala prva čakavska slikovnica „Legenda od Bradonji i Nogonji“. Kada smo kasnije istraživali stare zanate, u radu na slikovnicama pridružile su mi se Jadranka Cetina i Maja Šikić. Objavljene su slikovnice „Palerija“ i „Košići“. Nakon toga, u suradnji s Dubravkom Uroda, Majom Šikić i učenicima, radila sam na nizu slikovnica. Legende smo zapisali maštovito i kreativno - kao bajke, priče i igrokaz te su nastale sljedeće slikovnice: „Štorija od Šparožne jami“, „Si smo ga“ i „Kako su Kastafci seli sol i sadili sardelice“.

Malih je, autohtonih, čakavaca sve manje. Predstavlja li Vam to teškoće ili postavlja pred Vas posebne izazove? Otkrijte nam na čemu upravo radite. Što možemo očekivati doskora?

Posljednje tri godine na čakavsku grupu mi se prijavilo puno učenika, no samo jedan je znao čakavski jezik. Gubi sečakavski među najmlađima u sredinama miješanog stanovništva pa se čakavci prilagođavaju nečakavcima.Počeli smo učiti i stvarati "Čakavsku početnicu". Želja mi je da učenici čuju izvorni govor, pokušaju zborno izgovarati riječi, rečenice, u igrama i kroz dramatizacije primijeniti pokoju riječ, slušati priče, dogodovštine i legende Kastavštine i Primorja. Kroz sve to učenici bolje upoznaju kraj u kojem žive, a kroz priču i igru polako usvajaju „melodiju“ jezika. Rado ilustriraju slušano. Rado dolaze. Tako nastaje „Čakavčica“, naša prva početnica s čitankom.

Šapnuli ste nam jednom prilikom da pripremate i "Vodič kroz zavičaj" te "Zvučnu zavičajnu čitanku". Jako nas zanima, o čemu je zapravo riječ?

Što se tiče "Vodiča kroz zavičaj", dio sam tima koji čine tri učiteljice, uz Dolores Saršon, informatičarku, i Željku Čačić, prof. povijesti, voditeljicu projekta koji traje više godina. I taj je projekt osmišljen radi potrebe u nastavi Prirode i društva, i to za učenike i za učitelje koji slabije poznaju Kastav i Kastavštinu. Kroz taj projekt naš kraj upoznaju i učenici i roditelji, pa nam neki i pomognu. Kurikulum Prirode i društva u 1. razredu sadrži cjelinu Moj grad (Kastav), u 2. razredu Moj grad i okolica (Kastavština), a u 3. razredu na programu je Primorsko-goranska županija i sadržaji iz prošlosti kao i znameniti ljudi. Običaj je da se sadržaji iz Kastavštine malo detaljnije obrade jer je to načelo zavičajnosti, te nam je cilj "Vodičem kroz zavičaj" djeci približiti Kastav i Kastavštinu od prirodnih obilježja, grada Kastva (dijelova grada, toponima, naziva ulica i trgova), znamenitih ljudi, prošlosti, kulture, običaja, jezika. Sadržaji se mogu koristiti u svrhu pravopisa s nazivima ulica, trgova i dijelova grada po načelu zavičajnosti jer tu djeca žive, pa je to pomoć učiteljima. Puno je istraživanja, ideja, načina prikaza. Najmanje smo uspjeli, iako već više godina radimo na tome, kvalitetno poslikati biljni i životinjski svijet. To su radila djeca, sve je to još u izradi.

Sa snimanjem "Zvučne zavičajne čitanke" negdje smo na pola puta. Voditeljica je ovog projekta Dubravka Uroda (svatko je od nas iz tima voditelj drugog projekta), ona čita tekstove na standardnom jeziku, a ja na čakavštini. Cilj nam je snimiti CD s čitanim legendama i štorijama na čakavštini, svima koje smo stvarali, kako bismo zaustavili u vremenu čakavštinu onakvom kakva je danas. Kako nam ideje stalno dolaze, dodat ćemo i štorije koje sam napisala u "Čakavčici", čakavskoj početnici s čitankom. Znamo da se riječi gube, transformiraju, i to jako brzo. Dužnost nam je sačuvati ih za budućnost.