Nemamo običaj predstavljati knjige u drugim gradovima, posebno izvan naše županije. Zapravo, osim u posebnim i iznimnim prilikama nemamo običaj ni objavljivati knjige već smo puno poznatiji po njihovom udomljavanju na našim policama (nadamo se kao dobri domaćini!), predstavljanjima, razgovorima, preporukama, održavanju naslova “živima” godinama i desetljećima nakon njihovog silaska s osvijetljenih top-listi, viših polica knjižara…

Ipak, Književna nagrada Drago Gervais koju dodjeljuje Grad Rijeka od nedavno je i u tom aspektu u našim rukama. Osim što organiziramo natječaj i dodjeljivanje nagrade, a nakon što je Izdavački centar Rijeka otišao putem koji ne može razveseliti ljubitelje knjiga, Gradska knjižnica Rijeka postala je i izdavač pobjedničkog neobjavljenog rukopisa. Što se same nagrade tiče o njoj možemo reći nekoliko lijepih stvari i to ne zato jer je “naša” već zato jer je doista riječ o nagradi koja nije izašla iz hiperinflacije novog milenija iza koje su stali i izdavači, korporacije već koja tu stoji još od ranih šezdesetih godina dvadesetog stoljeća te iako je počela prvenstveno kao podrška lokalnom stvaralaštvu izrasla je u relevantnu pojavu u nacionalnim okvirima. U tom kontekstu izbor u kategoriji najboljeg neobjavljenog djela 2013. godine pao je na “Štakorbara” Željka Špoljara o čemu smo opširno pisali. Pokrenulo je to i proces objavljivanja djela koji je krajem prošle godine i uspješno dovršen…     

Ključna dilema bila je zapravo gdje uopće organizirati predstavljanje pobjedničkog djela. Rijeka se je nametala kao prirodan izbor, ali razgovore za ovdašnju publiku već smo organizirali po proglašenju pobjednika. S obzirom da autor živi i djeluje u Zagrebu, a i dobar dio radnje romana odiše zagrebačkim ulicama, dilema se je istopila te je je izbor pao - “Štakorbar” se predstavlja u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu.

Vremenska prognoza nije bila obećavajuća - predviđana je  apokalipsa, vjetar, snijeg… Čak smo i sami gledali karte i pokušavali shvatiti u kojem će se smjeru situacija razviti jer odgoda predstavljanja bilo koje knjige nije nešto što vas veseli… Srećom, bar na našoj ruti u smislu snijega nije bilo “apokalipse” dok je bura doista imala svoj bal - prizor prevrnutog kamiona ulijevao je strahopoštovanje ma koliko god knjiga tvrdog uveza imali u prtljažniku. Pred burom sve djeluje lagano.  

Volimo navratiti u Knjižnicu i čitaonicu Bogdana Ogrizovića - lijep je to i svjež prostor u samom centru grada iz kojeg i inače pratimo predstavljanje niza djela te maštamo kako će i Riječani dočekati dan s knjižničnim prostorom primjerenim dostojanstvenom životu i važnosti javne dostupnosti knjige. Razveselila nas je i pristojna posjeta kao i neka poznata i priznata lica u publici poput onog Predraga Matvejevića…  

Predstavljanja, kako ne bi bila samo protokolarna obveza, moraju otkriti nešto iz pozadine života djela. U tom kontekstu posebno je zanimljivo bilo slušati Davora Mandića, člana Prosudbenog povjerenstva koje je imalo (ne)zahvalan zadatak čitanja 101-og pristiglog rukopisa. Davor je otkrio da je broj kvalitetnih rukopisa zapravo izrazito malen te kako je uočljivo da velik broj autora ne radi na svom tekstu nakon početnog ispisivanja. Na natječajima kao što je ovaj, a na kojem su rukopisi anonimni, vrlo je jasno uočljivo što vrijedi, a što  zahtjeva još brušenja…  

Urednica knjige Maja Hrgović, koju smo samo nekoliko dana nakon ovoga gledali u zanimljivom nastupu u  Nedjeljom u dva, izrekla je niz intrigantnih misli od kojih nam je u sjećanju ostala, čini nam se, precizna karakterizacija “Štakorbara” - to je roman o pisanju i posveta književnicima te ga zapravo upravo oni sa spisateljskom pretenzijom trebaju i čitati.   

Kritičar Feđa Gavrilović nije krio zadovoljstvo djelom, posebno aspektom nalaženja uzora u egzistencijalizmu pa su i uvodne stranice gotovo posveta Camusovom “Strancu”.   

Sam autor, osim što je otkrio koliko je dugo djelo brušeno (osam godina!), a vjerojatno potaknut i Matvejevićevim prisustvom, ustvrdio je korelacije s Krležom, upravo u aspektu neostvarenosti umjetničkih ambicija glavnog lika. Pitanje slijedi li nastavak romana nije ostalo do kraja odgovoreno…

Osobno, u sve smo probali unijeti i začin provokacije propitujući relativno depresivan i siv osjećaj koji proizlazi iz života glavnog junaka te smo apelirali na sentiment koji budi tzv. mađarska pjesma za samoubojstvo “Gloomy Sunday”, ali prisutni su prepoznali upravo suprotno - Maja je ustvrdila da je knjiga puna humora koji tako diskretno može servirati samo pravi znalac riječi, a nabačen je i prijedlog kako je naslovnica zapravo trebala biti - šarena.      

I pri tom se nenamjerno dotičemo važne i možda ključne točke Književne nagrade Drago Gervais i književnosti uopće. Naime, razbijajući glavu kako uopće nagradu učiniti popularnijom, a djela dopadljivija široj javnosti, javila se i misao da možda ne bi bilo loše da jednom pobijedi neki “krimić” ili kakvo drugo lakše žanrovsko štivo… A onda nakon ovakvih druženja ta misao nestane - pametni sugovornici počnu otkrivati nijanse djela koje sami niste vidjeli, pronalaziti neka nova značenja i zapravo skrenuti pozornost na vrijednost činjenice da javnom nagradom može biti nagrađeno djelo koje nije puka zabava za jedno popodne. Da čitatelja koji to shvaćaju itekako ima svjedoči i posjeta i promotivna prodaja knjige…

Stoga, “Štakorbar” je dobar pobjednik, a Književna nagrada Drago Gervais ako se na njoj nastavi ozbiljan rad ide u smjeru koji joj jamči budućnost te nije poput nepoznatog vozača koji je valjda smeten burom krivo krenuo autocestom nama ususret!

U travnju slijedi raspisivanje novog natječaja i potraga za novim dobitnicima “Gervaisa”, a iako je marketinški uvijek zanimljivo da broj prijavljenih rukopisa bude velik, zapravo se samo nadamo da će i ovaj put stići onaj pravi.

Djelo je po cijeni od 80,00 kuna moguće kupiti u Gradskoj knjižnici Rijeka, a zainteresirani se mogu javiti na: e-mail gkri@gkri.hr ili broj telefona 051 215 388. 

11037312_936856466347480_2830948706060764211_n