Nitko ne očekuje španjolsku inkviziciju na literarnom događanju. No, kišnog ponedjeljka krajem listopada 2016. godine dokazali smo da je nemoguće svakodnevica, kad radite u GKR-u, te da šećemo s njime, ruku pod ruku, i u trenutcima kada bismo se najradije, riječima starog majstora, ostavili svake nade.

Prošle godine, skupina prijatelja koja se upoznala pod okriljem vrle nam knjižnice (šifra: Laboratorij fantastike) objeručke se prihvatila nimalo zahvalnog zadatka i, uz pomoć nekolicine prijatelja, iznjedrila kolaborativni roman fantastike inspiriran riječkim područjem i bogatim slojevima njegove povijesti.

U sklopu Mjeseca hrvatske knjige 2016. godine na temelju spomenutog romana pripremili smo Povijesnu turu Flumen obscura, vođenu šetnju gradom, otvorenu zainteresiranim prijateljima knjižnice i građanima Rijeke, svima koje malo kiše ne može preplašiti, čak ni dok pada mrak, a nikome nije jasno kud vas ta knjižničarka vodi, sve dalje i dalje u nepoznato.

Na desetak točaka u užem centru Rijeke pročitali smo oko pola tuceta ulomaka iz ovog jedinstvenog romana, popričali o tome kako je Rijeka izgledala u posljednjih stotinjak godina njene povijesti, čuli lokalnu obiteljsku predaju o petodnevnom skrivanju ardita u bijegu na tavanu, trsatskim stubama nosili jednog šarenog psića i ulicama grada šetali rame uz rame s, slobodnom procjenom, gotovo pedeset ljudi.

Tako se svakako činilo, na prvoj preglednoj točci ture, s vrha stepenica pred nekadašnjim ulazom za kupovinu karata kina Teatro Fenice. (Ako se priča na toj točci činila pomalo osobnom, sigurni smo da nam su-šetači nisu zamjerili - odavno smo prodali dušu ovom spomeniku pokretnih sličica u srcu grada, koji je svoj pečat ostavio i na stranicama romana.) Tamo kod Dječjeg odjela Stribor, dok smo se još okupljali i upoznavali, možda nam se moglo činiti da će tura proći po dobrom starom receptu - ako se pojavi troje ljudi koje osobno ne poznaješ, to možeš smatrati uspjehom! (Jedan će nam prijatelj kasnije ispričati osobni dojam, ovdje slobodno prepričan: "Gledam ja ako ću nać Stribor ili tebe, a kad ono, na parkiralištu kod Kraša stoji nekakva hrpa ljudi...")

S nama je u ovih nezaboravnih sat i pol gradom prošetalo: barem petero turističkih vodiča, lako moguće i više (svaka čast profesionalcima - bez vaše pomoći, krivo bismo imenovali rijeku ispod posljednjeg mosta u Harteri, izgubili se među autima na parkiralištu kod socijalnog, od zatečenosti brojevnim stanjem posve - ovaj - zaboravili spomenuti D'Annunzija na stajalištu pod Guvernerovom palačom...), nekoliko članova obitelji (hvala!), desetak i više učenika obližnje srednje škole predvođeno kolegicom knjižničarkom (još više hvala!), nekoliko predstavnika nacionalnih manjina, mnogo zaljubljenika u riječku, nadasve multinacionalnu povijest, nekoliko novinara i novinarki, jedan snimatelj (koji nas je presreo na Kontu i poslao nas ravno u eter nacionalne televizije), već spomenuti šareni psić i, srećom, čak dvoje od sedmero autora romana Flumen obscura, od kojih je sve počelo, i bez kojih ovog događaja ne bi ni bilo.

Ah, tu je bio i jedan izubijani primjerak romana, s pomno označenim stranicama, olovkom obilježenim ključnim ulomcima, ispunjen nasumce ispisanim papirima s bilješkama, udobno smješten pod rukom pomalo smetene knjižničarke-kunsthistoričarke koja je to čitavo jato usmjeravala mokrim riječkim uličicama.

Lekcije koje nosimo kući s ovog nezaboravnog iskustva mogu se sažeti na sljedeće:

- ako ti se čini da trebaš obuti gojzerice, obuj gojzerice (spas u zadnji čas!)
- buljenje u kartu grada nije dovoljno ako ne buljiš i u nazive voda koje prolaze kroz grad
- uvijek ćeš nešto zaboraviti ispričati, i to će biti u redu
- kad ti netko kaže "a zašto ne bismo od ove knjige napravili...", odgovor treba biti glasno, jednoglasno i suglasno da.

Možda idući put na nekom događanju bude troje ljudi, možda trinaestero.

Ali, koliko ih god bilo, ako nas budu ovako slijedili gradom, vrijedit će!