Ime Ljube Babića dobrom dijelu mlađih modernih čitatelja na prvi spomen ni ne znači previše, ali kada se shvati da je riječ o slikaru koji je usko surađivao s Miroslavom Krležom opremajući tijekom života gotovo sva njegova djela, kut pogleda na Babića se naglo mijenja.

Ljubo Babić i Miroslav Krleža suvremenici su hrvatskog modernizma, što izlazi iz užeg okvira definicije moderne i odnosi se na prostorno vremensku, europsku odrednicu mega kulturnog procesa koji je s jedne strane označio skup međusobno nezavisnih vrijednosti vezanih uz ideal modernog u umjetnosti, a s druge strane predstavio određenu vrstu kritičke reprezentacije tog ideala. O kakvoj je vezi riječ dovoljno govore i Krležine riječi zabilježene u piščevu dnevniku: Babićeva se paleta ruši kao slap u ponore iskrene patnje… U grčevitom doživljaju takozvanih spoznajnih trenutaka Babićeve slike tope se u grozničavoj ispovijesti, kod nas, u našoj likovnoj sredini, bitno odvojenoj od ostalih likovnih nastojanja. Ni jedan od naših slikara ne govori lično o sebi, o svome vlastitom životu, o svojim subjektivnim krizama u prvom licu toliko kao Babić. 

Antikvarijat Mali neboder, koji ovom prigodom slavi 50. rođendan i Gradska knjižnica Rijeka okupili su knjige i naslovnice koje su zasluga Ljube Babića između 1908. i 1960. godine, upravo u vrijeme u kojem omoti knjiga prestaju samo štititi korice već postaju njihov ukras i njihov poziv na čitanje. Oni o knjizi govore unaprijed, pružajući nam prvi dodir s njenom unutrašnjošću.