Bibliobusno putovanje do sada nas je odvelo u Kopar, Koprivnicu, Zadar, a danas odlazimo u dalekeeeee Vinkovce, na sam istok Hrvatske.

Uživajte u priči Vladimira Vranješevića iz bibliobusa Gradske knjižnice i čitaonice Vinkovci koji nam također 7.6. stiže u Rijeku na Festival bibliobusa.

S glavnim junakom, naravno. :)  

Kada bi ovo bilo pitanje za milijun dolara koje dodjeljuje tročlana komisija u sastavu startup vlasnik, marketinški stručnjak i bogati sugrađanin koji sav imetak ostavlja zajednici nakon cjeloživotnog rada u Njemačkoj, kako biste objasnili zašto je bibliobus ključan za vašu regiju?

Kada se spomene pojam „Slavonija“, prve asocijacije su na nepreglednu ravnicu, na bogatu žitnicu okruženu trima velikim rijekama, na sunčevim zrakama osunčana polja žita i drugih poljoprivrednih kultura, na široka šumska prostranstva bogata kvalitetnim slavonskim hrastom te na vrijedne ljude koji su cijenili plodno tlo na kojem su odrasli i koje im je pružilo, uz naporni cjelodnevni rad na njemu, uvjete života dostojne svakoga čovjeka.

Vukovarsko-srijemska županija najistočnija je regija te plodne ravnice koja danas, nažalost, nije u tako povoljnom položaju u kakvom je nekad bila. Tlo koje je bilo populacijski vrlo napučeno, koje je nekad primalo radnike i obitelji iz drugih krajeva Hrvatske, pa i iz drugih država, ostaje bez svojih ljudi, bez svoje pokretačke snage.

Zbog ne tako dalekih nesretnih okolnosti, društvenih i političkih zbivanja, Vukovarsko-srijemska županija pomalo je ostala po strani kada je riječ o kvalitetnoj sociološkoj, obrazovnoj, kulturnoj, industrijskoj i poljoprivrednoj politici napretka jedne zajednice.

Ekonomski i populacijski jako je osiromašila. Opterećena velikim iseljavanjem stanovništva (najvećim u Hrvatskoj) naselja, pogotovo ona manja i udaljenija od gradskih središta, u ruralnim područjima, ostaju bez mladog naraštaja. Njihove osnovne škole imale su i preko stotinjak učenika, a sada ih se može nabrojiti na prste. Oni koji su ostali tu hrabro se bore za svoje obitelji, vlastitim snagama preživljavaju želeći omogućiti djeci iskustvo, školovanje, osnovnu, koliko-toliko dobru podlogu za napredak u još uvijek teško izvjesnoj boljoj budućnosti.

Kada bismo za milijun dolara trebali dati odgovor na pitanje zašto je bibliobus ključan za našu regiju, rekli bismo da on stvara „svjetlo“ koje svojom energijom obasjava i povezuje naš kraj, literaturom i aktivnostima nastoji upotpuniti ono malo postojećih društvenih, kulturno-obrazovnih i zabavnih aktivnosti. Daje jednaku priliku svima da upotpune svoje potrebe za osobnim ispunjenjem i rastom, posebno najugroženijima, djeci i starijim članovima zajednice. Bibliobus je mjesto susreta, razgovora i druženja, suradnje, zbližavanja, mjesto znanja, razmjena tema i literature, prostor za boravak i opuštanje, mjesto šala i osmijeha.

Koliko vrijedi osmijeh djeteta, koliko vrijedi znatiželja i radost u njihovim očima otkrivanjem začuđujućeg svijeta slikovnica, enciklopedija?  Kako opisati zadovoljstvo na licu bake koja od mladosti  nije imala priliku čitati, a uz to s nekim može i malo porazgovarati? Koliko vrijedi saznanje o tome da smo nekome pomogli u daljnjem obrazovanju?

Da je zajedno u suradnji s općinama, školama, vrtićima, učiteljima i odgojiteljima, školskim knjižničarima (gdje ih ima) bibliobus dio pozitivne priče u razvoju i izgradnji lokalne zajednice? A zauzvrat ne tražimo nikakvu protuuslugu osim malo slobodnog vremena. Može li se to uopće izračunati? 

Što intimno osjećate - kojoj skupini građana najviše značite i zašto?

Sa zadovoljstvom možemo tvrditi da su djeca naša primarna orijentacija. Zbog toga za njih najviše i organiziramo različite sadržaje u bibliobusu. To su divni članovi našeg bibliobusa, znatiželjni i neopterećeni mislima odraslih. Njihov mozak radi 300 na sat i treba mu dati slobodu da stvara hrpu novih moždanih stanica.

Djetinjstvo je vrijeme stvaranja temelja na kojem će se jednog dana samostalno izgrađivati mlada i kreativna osoba. To je posebno osjetljivo razdoblje i nikako ih se ne smije prepustiti slučaju, a mi imamo sposobnost pomoći im u tom sazrijevanju jer to nam je u neku ruku i dužnost. Dužnost je to i svakog roditelja.

Ne smijemo ovdje ispustiti ni naše korisnike starije životne dobi, umirovljenike. To su jednako tako dragi ljudi s kojima je uvijek ugodno popričati. A mi smo im pravo osvježenje. Mnogi od njih žale se kako ih televizor zamara, kako rijetko imaju nešto pametno pogledati. Knjiga im doslovno olakšava život, ispunjava ih. 

Ulovio nas je vremenski stroj i odveo daleko. Kako mislite da će izgledati bibliobusi budućnosti i koji aspekt čekaju najveće promjene?

Ovo pitanje podsjetilo me na jedan stariji i dobro poznati film Peti element iz 1997. godine, s Bruceom Willisom i Millom Jovovich u glavnim ulogama. Radnja filma pripada žanru znanstvene fantastike, komedije i akcije. Odvija se u 23. stoljeću. Vrlo zabavan film. Bruce je Korben Dallas, obični taksist s vojnom prošlošću kojem ne ide baš najbolje u životu, a Milla je Leeloo, savršeno prelijepo biće koje treba spasiti Zemlju od sila zla.

Za odgovor na ovo pitanje važna je scena u kojoj Korben, koji živi u nekoliko kvadrata stana na tko zna kojem katu, jede japansku hranu koju mu je dostavio trgovac u maloj drvenoj lebdećoj lađi. Hoće li tako izgledati bibliobusi budućnosti, kao lebdeće pokretne knjižnice? Možda će posjedovati replikatore koji će po želji korisnika replicirati prave ukoričene knjige iz knjižnične online baze?

A možda će i svako kućanstvo imati neograničen pristup online literaturi dok će „biblioship“ služiti kao književni klub s panoramskim pogledom na Zemlju iz Svemira. Živi bili pa vidjeli! 

Najbizarnija, najnezgodnija, najčudnija situacija iz svijeta života vašeg bibliobusa, a da ima humor ili sretan kraj?

Ima ih nekoliko, ali jedna je bila nedavno, istovremeno neugodna i smiješna. Gospođa u lijepim godinama došla je vratiti knjige, uzeti nove i jednu produžiti. Ne sjećam se točno naslova, ali sadržavao je u sebi riječ princ. Odlučih se malo našaliti i u obliku pitanja spomenuh kako ovog ne pušta tako lako. Njen odgovor bio je kao iz topa ispaljen: „Za konja sam se udala, pa o princu sanjam!“ Nakratko izgubih govornu funkciju. Naravno, uslijedio je smijeh svih prisutnih.

Postoji i jedan najžalosniji period u kojem smo gledali strašan i tužan prizor uništenih obiteljskih kuća u poplavom pogođenim naseljima u svibnju 2014. godine kada se, uslijed puknuća nasipa kod sela Gunje na granici s Bosnom i Hercegovinom, izlila rijeka Sava. Danas sve izgleda kao da poplave nikada nije bilo, ali s manjim brojem stanovnika. 

Najveća vrijednost bibliobusa sigurno je u svim lokacijama koje nastoji pokriti i donijeti knjigu do gotovo svakoga. Koje je najneobičnjije, najegzotičnije, najspecifičnije stajalište vašeg bibliobusa?

Možda nije najneobičnije, ali je impresivno vidjeti pred sobom slavonsku ravnicu s obronaka Fruške gore kada se vozimo na području prema selima Orolik, Čakovci, Tompojevci, zatim Marinci i Bogdanovci. U povratku, između naselja Orolik i Mirkovci, pred nama se proteže nepregledna ravnica, a u daljini nazire se bosanska planina Majevica.

Najdraža životna situacija s bibliobusom u kojoj ste osjetili "ma ipak neću sutra dati otkaz, ima ovo itekako smisla"?

To je ona situacija kada osjetite ponos u sebi što ste prisutni onog trenutka kada na dječjim licima uočite iskrenu radost i zahvalnost što ste dio njihovog djetinjstva, što gledate njihov razvoj i napredak, što ste im od velike pomoći.

Jedan je primjer škola sa samo šestero učenika nižih razreda. Svi zajedno dijele učionicu i ponašaju se kao braća i sestre, tu su jedni za druge, pomažu si međusobno, svi zajedno posjete bibliobus i jednom vam kažu da vas nikada neće zaboraviti.

Zatim, tu je i nedavni susret s jednim predškolcem kojeg su prvi put starija braća dovela u bibliobus i koji se, bez ičijeg poticaja,  na odlasku iskreno zahvalio što smo mu posudili knjigu. Neprocjenjivo!

Ne preostaje nam drugo reći nego vidimo se u Rijeci!