Prije desetak godina, netom nakon velikog uspjeha onoga-što-se-dogodilo-a-nerado-ga-se-sjećamo-ali-ima-svjetlucave-vampire, oduševljeno smo se našli u čitateljskom raju, okruženi preobiljem tinejdžerske fantastike, podžanra koji se dotad u prijevodu nije mogao toliko često naći. Poližanrovcima, ali i čitateljima čije srce pripada najpopularnijim žanrovima, pronalazak nove literature tradicionalno je bio nešto lakši. No, čak i u bespuću mnogobrojnih podžanrova fantastike, tinejdžerci su kod nas ostajali rijetko prevođeni, ne nužno jer ih se malo objavljivalo, nego, pa, koga još briga za tinejdžere? (Ha.)

A onda krenuše. Peeta i Katniss. “Stiles” i Thomas Nekoć-Brodie Sangster. Jagica. Beskonačni precjednici Moire Young. I tako dalje, i tako dalje. (Anđeli, vampiri, vile, vi birajte… ali još uvijek premalo vukodlaka! Radimo na tome.)

U proteklih desetak godina, toliko smo puta pročitali opise prijemnih testova, ispita, prvih nastavnih sati… toliko zaljubljivanja, odljubljivanja, ljubavnih trokuta, četverokuta, peterokuta (tko se sjeća Zoey Redbird?), srcolomnih situacija, nogolomnih situacija, ozljeda, borbi, otkrivanja novih moći, otkrivanja starih moći, izmišljanja inkantacija, učenja inkantacija, lupanja glavom o zid, o pregradu u brodu, o zmajsko krilo, prepreku u labirintu, žičanu ogradu koja razdvaja klase, kaste, nacije… Ah, čitajući fantastiku namijenjenu tinejdžerima, vidjeli smo stvari koje nitko od vas ne bi povjerovao…mnogo, mnogo puta. Zaredom.

Ujednom trenu čak i najuporniji ljubitelj žanra mora odustati, što se dogodilo i nama - repetitivnost nije majka ni učenja ni kreativnosti, a u godini ima premalo dana da bismo neke stvari čitali više puta. No, što nam onda ostaje, kao čitatelju u vječnoj potrazi za svježim tekstom? Izbjegavati sve što čak i miriši na žanr i/ili tinejdžere? Vratiti se grčevitom čekanju novijih naslova druge fantastike (one iskreno preporučljive fantastike, koja se još piše sebe radi, a ne samo za prodaju), ili nevjerojatnih stvari poput “novog” naslova na polici? Čitati… skandinavske krimiće? Lupati glavom o tipkovnicu? (Uzeti potpunu pauzu od čitanja tvrdoukoričenih izdanja i, možda, osvježiti pamćenje kroz zadnjih nekoliko godina linije 33?)

Odgovora nema. Nazire se negdje tamo, iza horizonta, onkraj obećanja prezasićenosti tržišta. Skriva se u svakom dragulju, poput Katniss, koji se slučajno potkrade u šaci šljunka, u svakom piscu koji se odluči orijentirati na nešto što nije ljubavni trokut ili borba za svrgavanje aristokracije, ali i u svakom tinejdžeru koji će, možda, nakon nečeg pročitanog pod marendom posegnuti za nečime što se čita par dana, a pamti još i duže. Snivamo o njemu, jednom kad svjetsko nakladništvo zaključi da je možda, ipak, tinejdžerima bolje ponuditi knjige za “odrasle”, a ne ono što ima pečat “provjereno i sigurno”, da se osvrnemo na dobro naučenu lekciju.

No, tko će spasiti čitatelja-patnika, koji je u tom trenutku već odavno digao ruke od tinejdžeraca? Poučeni iskustvom, samo nam jedna stvar pada na pamet – tinejdžeri sami, jednom kad oni krenu pisati i objavljivati...