Tko je točno izbjeglica i što ćemo mi s njima, najčešća su pitanja obično marginalno zainteresiranih građana razvijenih zemalja. Uslijed ratova, siromaštva, nepravedno podijeljenih resursa te nepovoljne geopolitičke situacije veoma je velik broj ljudi koji gubi državljanstvo te time i zaštitu svoje države te se pokušava legalnim, ili češće, ilegalnim putem uvući u neku od zemalja za koje vjeruje da će im pružiti veću političku ili ekonomsku sigurnost.

Suočeni s milijunima izbjeglica koje žele ući u njihove zemlje, njihovi organi vlasti posežu za non-entree politikom, drugim riječima prisilnom deportacijom i zatvaranjem granica. Većini ljudi izbjeglice postaju statistički broj na koji se kratkotrajno zgroze, podatak koji isključuje realnost o sustavnom kršenju ljudskih prava bićima od krvi i mesa, ljudima sa zbiljskim pričama na koje se teško ostaje ravnodušnim. 

Rekao sam: Mama.

S drugog kraja nije dolazio nikakav odgovor.

Ponovio sam: Mama.

Iz slušalice je izišao samo dah, lagan, vlažan i slan. Onda sam shvatio da i ona plače. Razgovarali smo prvi put nakon osam godina, osam, i ta sol i ti uzdasi bili su sve što su jedan sin i majka, nakon puno vremena, mogli reći jedan drugome. 

Knjiga Fabia Gede U moru žive krokodili te film Michaela Winterbottoma beskompromisno i bez eufemizama prikazuju tragediju ljudi koji su se našli u situaciji da moraju napustiti dom kako bi si osigurali sigurnu egzistenciju. Prikazuju nesigurnost i opasnosti ilegalnih prijelaza, okrutnost granične policije te nehumanost trgovine ljudima koja postaje jedini izlaz za pojedince poput likova iz romana i filma. Ogoljuju sve što se i prečesto zanemaruje kada se govori o izbjeglicama.

Geda, talijanski autor literature za djecu, u naslovnom romanu prepričava sudbinu Enaiatollaha Akbaria, dječaka koji je prisiljen uslijed ekstremizma talibana u vlastitom selu pobjeći kako bi sačuvao život. Jednostavnim stilom te iskrenim rečenicama autor pripovijeda priču dječaka koji prolazi kroz šake trgovaca ljudima, suočava se s opasnostima prijelaza granica, bori se da postigne bolji život, ovisan o svima koje susreće te povrh svega o vlastitoj sposobnosti i izdržljivosti. Iako dječak iz romana, poput istoimenog dječaka iz filma, pronalazi utočište u razvijenijoj zemlji Zapada, Italiji, te ostvaruje početni cilj, sigurniji život neovisno o vjeri, rasi i religiji, njegova je priča u suštini tragična.

Uspjeh koji u konačnici ostvaruje rezultat je nehumanih napora koje je dijete prisiljeno izdržati kako bi preživjelo. Iako je stilski ta tragedija zamaskirana ironičnim odmakom u pripovijedanju te jednostavnim stilom čije rečenice otkrivaju dječji pogled na situaciju u kojoj se nalazi, sama činjenica kako se radi o djetetu koje vlastita majka ostavlja u drugoj zemlji kako bi pokušalo preživjeti izvan političkog režima koji ne tolerira pripadnike njegove etničke skupine, govori mnogo o situaciji u svijetu.

Oba dječaka, onaj iz filma te iz knjige, bačeni su u sklop okolnosti za koje sami nisu krivi, a zbog kojih ispaštaju. Činjenica kako dijete mora raditi u kamenolomu da preživi, čistiti motele u kojima se nalazi, trgovati, otplaćivati sigurnost i ilegalno putovanje svojim radom pokazuje koliko može biti okrutan ovaj svijet. Iako obojica uspijevaju, ostaje gorka istina kako mnoga slična djeca iz sličnih situacija nisu uspjela te kako postoji niz onih koji upravo u ovom trenutku pokušavaju, možda ih stalno vraćaju s granica ili su podvrgnuti pješačenju po planinama ili stiješnjenim vožnjama po kamionima i brodovima. Uspjeh dvojice samo podsjeća kako mnogi nisu niti će biti iste sreće, kako će se gubiti u limbu marginalne egzistencije, možda odlučivši ostati ilegalci u nekoj od zemalja za koju vjeruju da je bolja od one iz koje dolaze, možda umirući na putu, a možda i godinama tragajući za izlazom i noseći sa sobom samo snove o boljem životu.

Iako tematski podložno patetici, i Winterbottom i Geda joj vješto izmiču. Geda svojom ironijom i iskrenošću, a Winterbottom svojom kamerom i improvizacijom. Radovi oba autora ogoljuju iluzije o humanom svijetu, iluzije o sređenosti, pokazujući samo djelić nesigurnosti svijeta za mnoge. Poanta je bila pokazati kako Enaiatollah iz knjige i iz filma nisu pojedinačni slučajevi, kako se u kamionima truckaju i drugi dječaci, kako preko granica bježe majke, djevojke, mladići koji nemaju izbora, a koje zapadne zemlje ne čekaju širom otvorenih ruku.

Poanta je bila ogoliti dehumanizaciju koja se odvija nad ljudskim bićima na svakodnevnoj osnovi, koja pojedince srozava na robu u rukama trgovaca ljudi, na stoku koja se prevozi bez dostojanstva, na statistiku i smetnju razvijenim zemljama Zapada. Možda zvuči patetično, no pojedinci koji se nalaze u situacijama oslikanim filmom i knjigom doista postaju ogoljeni svega, svega onoga bez čega je prosječnom građaninu Zapada teško uopće zamisliti život. Iako ljudi, otima im se ono najvažnije, a to je njihova ljudskost. A rješenja, osim otvorenosti granica, koje samo po sebi postaje nemogućnost, na vidiku nema.

Kada bi zapadne, razvijenije zemlje otvorile svoje granice, kada bi čelnici zemalja dobroćudno kimali glavom na svakog izbjeglicu koji traži ulazak u zemlju, kada bi u maniri apsolutne gostoljubivosti koju zamišlja već spomenuti Derrida primali svakoga bez kriterija ili pitanja, došlo bi do apsolutnog kaosa. Zemlje kakve znamo bile bi preplavljene milijunima izbjeglica. Ona zastrašujuća statistika postala bi realnost. I koje je onda rješenje? Pustiti da stvari budu onakve kakve jesu pa da državljani razvijenijih zemalja zadrže svoj komoditet ili nešto pokušati promijeniti uzimajući u obzir činjenicu kako pripadanje bogatijoj ili siromašnijoj zemlji nije ništa doli slučajnost?

Mislim da je upravo slučajnost ključ snage Winterbottomove i Gedine priče. Svijest o tome da je Enaiatollah zapravo pukom slučajnošću rođen u Afganistanu, a ne primjerice u Engleskoj ili Hrvatskoj, ono je što čitatelja ili gledatelja najviše pogađa. Sudbina dječaka iz Afganistana mogla je biti i moja, da su okolnosti drugačije, a taj je dječak mogao biti bilo tko. Činjenica da je čitav jedan život varijabla izvedena iz slučajnosti, pripadnosti rasi, spolu, etnicitetu, prirodnim kontingencijama dodatno pojačava svijest o nepravednosti i nejednakosti svijeta u kojem živimo. Enaiatollah o tome svjedoči.

Tragičnost putovanja i čitavog pothvata iz svojevrsne sigurnosti drugih zemalja zaokružuje poziv obitelji. I suze. Puno suza.

"Rekao sam: Mama.

S drugog kraja nije dolazio nikakav odgovor.

Ponovio sam: Mama.

Iz slušalice je izišao samo dah, lagan, vlažan i slan. Onda sam shvatio da i ona plače. Razgovarali smo prvi put nakon osam godina, osam, i ta sol i ti uzdasi bili su sve što su jedan sin i majka, nakon puno vremena, mogli reći jedan drugome. "

Izgleda da na ovome svijetu u moru doista žive krokodili.