Jednom, na faksu (bibliotekarstvo u Zagrebu), zadatak je bio sastaviti bibliografiju nekoga ili nečega, bilo čega, po vlastitom nahođenju. Nadobudna kakva nikad nisam prestala biti, poslužila sam se kućnom knjižnicom kako bih obavila taj “jednostavan” naputak.

Zdravo, Verona, gle, imam dvjestotinjak stripova na svojim policama i, koliko god bila vjerna svojoj (budućoj) struci, ne možeš mi reći da su Bartollini ili Bocci kao ilustratori bitniji od Caponea kao scenarista i showrunnera kad su sva trojica dali sve od sebe da me tijekom devedesetih opskrbljuju najboljim treš esefakcićima s ove strane Atlantika... (Srećom, stvari naučene na faksu ipak iskoristiš kasnije - zahvaljujući dobro raspoloženom uhu kod kolegica, danas stripovski serijali čak i u Središnjem odjelu GKR-a stoje, hvala na pitanju, po serijalima, a ne po raznolikim ilustratorima.)

Nisu stripovi bili jedini problem, u toj kućnoj bibliografiji - koliko se isplati popisivati svih (tada) trinaestak Majlsova kad je to isti niz, ista biblioteka, ista centimentraža, isti ilustrator naslovnice, ista fantastična autorica… je li to dobro ili zatupljujuće za vježbu, za budućeg knjižničara? Trebam li navesti Djecu zemlje ako ih već godinama ne čitam, s izuzetkom Mamutovaca jer su mi ostali najzabavniji kad sam izašla iz tinejdžerske faze? Koliko ću točno ispasti blesava ako se pokaže da su mi najdraži nakladnici Slobodna Dalmacija i Algoritam? (Srećom pa profesorica koja je zadatak zadala nije bila u prilici vidjeti kako mi izgledaju kućne police, gdje su knjige složene po principu “Jesi l’ Algoritam ili nisi?”) Hoćemo li ulaziti u to zbog čega nemam nijednu Ursulu LeGuin na ijekavici? (Imam jednu na engleskom, though...)

Sav 21 primjerak Pet prijatelja također se našao na polici, iako ih nisam uključila u bibliografiju - mutno se prisjećam da je naslov zadaće, kad sam je naposljetku predala, bio Bibliografija fantastike u obitelji Kurilić, tako da sam imala opravdanje što se ne trudim još jednom prisjetiti, desetljeće i nešto sitno kasnije, kojim točno redoslijedom idu knjige. (Vječno sam zahvalna tada budućoj kolegici koju nećemo imenovati što mi je omogućila da pokupim dobro uščuvani komplet iz otpisa još tamo 2009., prije onog svetogrđa nazvanog “naslovnicama” kod novih prijevoda. Hvala!) Pottere sam navela, sve, s obzirom da su mi, krajem faksa, nakon Kaya i Vorkosigana bili među najiščitanijim primjercima s kućnih polica. (To nije imalo veze s izdavačem - kupila bih vjerojatno i Zov kukavice, godinama kasnije, da još uvijek kupujem knjige.)

Čitam knjige više puta. (Puno, puno puta.) Citiram Marka Vorkosigana u snu i kao opravdanje za vlastite postupke. Tjeram svakoga tko mi ikada uđe u krug najbližih ljudi i ostalih da pokuša barem s jednim Kayem (Al-Rassan ili Fionavar ili Sarant ili Arbonna, ovisno o čitateljskoj povijesti dotične osobe), vatreno zagovaram pravo čitatelja da počne od Pripravnika za ratnika i kasnije se vrati Krhotinama časti i Barrayaru, koji su nešto specifičniji. (Ja sam tih davnih dana slučajno počela od Cetagande, ali tko se toga sjeća?) Novim nadobudnim čitateljima u ranim fazama osnovnoškolskog obrazovanja uvijek ću preporučiti Pet prijatelja, Blizanke i Mirona na tragu svetog Grala, tim redom. (Zeznuli su me kad su uvalili Duha u močvari u lektiru, jer sam njega više voljela.) Ne libim se priznati svoju ljubav prema Jennifer Crusie i njenim (nešto vatrenijim) nasljednicama. Tlačim kolegice fantastikom i krvavim tinejdžercima, na sve strane. Pratim tinejdžersku literaturu (od milja YA), zgražam se nad lošim prijevodima i oduševljavam fantastičnim ekranizacijama (Jennifer Lawrence i Dylan O’Brien bili bi apsolutni dream team, da se pita jednu knjižničarku, ljubiteljicu tinejdžeraca i dobre glume).

Nedavno sam spomenula Tiganu kao knjigu koja mi je promijenila život. Ples zrcala točno je ispod nje. Neke ljude odgajaju ljudi. Neke - ljudi, knjige i knjižničari. (Ima i toga.) Zato se uvijek trudim preporučiti samo stvari u koje doista vjerujem. Godinama kasnije, dobit ću komentar “da, ti si tada davno meni preporučila nešto pomalo nepoćudno”, khm, je l’ to možda bio Dobrodošli u Temptation? Što ću, kad umirem od smijeha samo kad se sjetim nekih kerefeka iz te knjige…

Još uvijek čekam neku knjigu o vukodlacima za koju ću moći dati ruku u vatru da je fantastična (sada imam samo Krv i čokoladu).

Ma, koga zavaravam - čekam motivaciju i ustrajnost potrebnu da konačno napišem knjigu o vukodlacima za koju će se moći reći da je fantastična.