Sjećam se trenutka kad je Davor Rostuhar stigao na Južni pol i postirao - taj mali korak za čovječanstvo a veliki za njega - na Facebooku. Manje me je zanimala prethodna seoska polemika s još jednim putopiscem da li je on prvi Hrvat koji je tamo otišao, ili prvi koji ide ovako ili onako, a više crowdfunding kampanja kojom nas je uvjerio da radi nešto posebno i divljenja vrijedno.

U američkoj piti spektakla i samopromocije izišla je kasnije i knjiga Polarni san, sasvim u duhu ranijih knjiga našeg putopisca, prožeta svim tim filozofijama new age samoostvarivanja kroz putovanja namijenjena slobodnom vremenu srednje klase koja kupuje jeftine snove. Sve je kulminiralo u tom trenutku vještim privlačenjem pažnje kroz društvenomrežne alate, jer su se lajkovi i srca pod njegovom objavom vrtili kao sretni dani na burzovnom vrtuljku brojeva s Wall Streeta. Čovjek se odlično prodao i nema se tu bogznašto prigovoriti, osim da su mu knjige dosadne.

Odličan pogled na svu tu putopisnu, nekad istraživačku, a danas uglavnom adrenalinsko selfhelp-prodajnu žanrovsku literaturu isporučio nam je Dinko Kreho u kritici znatno drugačije putopisne knjige "Bratstva i ubojstva, gajđin" Jerka Bakotina.

S druge strane Atlantika dopuhalo je znatno ranije isto tako nešto zanimljivo kroz knjigu "Izgubljeni grad Z" pisca Davida Granna i uzdiže se iznad svih onih trenutno popularnih serija gdje autori idu "sami" kroz močvare, prašume, bore se sa vukovima, škorpionima i gledanošću koja pada; tako moraju preživljavati u divljini kuhajući režirane ručkove s domorocima - dok u knjizi posljednji istaživač kolonijalnog svijeta nestaje u Amazoni tragajući za fantomskim gradom Z, koji je trebao biti ostatak neke drevne visoke civilizacije od koje bi i tadašnji Zapad imao što za naučiti.

Royal Geographic Society, kojem je pripadao, imao je za misiju kartografski mapirati svijet, a izvor života, rajski vrt ili Eldorado samo su neke od smrtnih istraživačkih bolesti spartanskih likova u sutonu tog vremena koje je pak otvorilo vrata nekog novog doba i drugačijeg svijeta u kojem njihovi fanovi i danas umiru od ugriza zmija, otrovnog koplja ili gladi tragajući za "najvećom istraživačkom misterijom dvadesetog stoljeća": nestankom Harrisona Fawcetta.

1925. godine Fawcett je pet mjeseci iz Amazonije slao izvještaje tako da bi indijanski trkači nosili beskrajnim šumama tekstove do prvog telegrafskog stroja koji ih je zatim emitirao na sve kontinente: nije to bila Facebook objava već najsporiji mogući putopisni Runbook koji je tadašnja publika željno iščekivala.

Dok danas, u moru agencijskih ponuda jeftinih aranžmana, putovanja uz GPS i rezervirane Airbnb apartmane, zimskih potucanja za par dolara po Tajlandu (ili tamo negdje gdje vječno sunce sja) i mondenih otkrivenja svoje unutrašnjosti na putevima starih hodočašća poput Santiago de Compostele, pitam se: kome još trebaju putopisi? Pun je slika s putovanja svaki prosječni osobni profil na društvenim mrežama, a tekst s puta bačen je na kolnik, na marginu kojom više nitko ne šeće.

Svijet viktorijanskih nepoznanica više ne postoji, kao ni pasmina kolonijalno odgojenih istraživača; a kako je nekad Amazona bila "green hell" tako je danas globalno igralište deforestirane savjesti, financijske pohlepe i globalnog zatopljenja.

Politički gledano, koga briga što u moru tekstova jedan putopisac, izmješten iz centara medijske moći, ima za dodati, dok, iz one književne pisanje je ionako putovanje (ni Karl May nije daleko mrdnuo), tako da bi u kontekstu nečeg što je mašta samo po sebi, literariziranje samog putovanja bila bi doslovna interpretacija, banaliziranje moćnih ljudskih oružja kao što su imaginacija i slatka laž pa više naginje na žurnalizam. A ni tamo danas ne prolazi najbolje jer sve se zna, sve se vidi, samo treba proguglati. Primjera radi, na Cipru postoji jedan turistički grad koji je umro - zauzela ga je turska vojska i ogradila žicom. Grci su šmugnuli koji kilometar dalje, a kubusi hotela tipa Haludovo strše na sve strane, čekajući da jednom postane turistička atrakcija, sasvim u duhu tržišnog kapitalizma gdje se sve može prodati, od igle do intime, tipa: "Posjetite Famagouste: nestalu turističku Atlantidu".

Uz zadnji putopisni naslov koji sam vidio u novinama "Hrvat koji je u 161 dan prepješačio Ameriku" (da nije tog broja možda bih ga pročitao), zabrijat ću do samog kraja, malo dalje od izgubljenog slova Ž: ne samo da nismo našli izmišljene gradove gubeći one što su ih tražili već smo došli do zadnjeg slova putopisne abecede. Nema dalje, bez nadmetanja sa samim sobom samo da bi se pokazalo drugima ili osiguranog smještaja, bankovne kartice i putovanja bez iznenađenja jer ovo potonje danas umara komforni ljudski duh internet vremena.

Dovoljno je danas osvrnuti se i pogledati očima kako je prostor, to jest vanjski svijet postao neuzbudljivo mjesto svodeći se na pravokutnik mobilnog telefona. Vrsta smo koja sve manje gleda oko sebe, a sve više ličimo domorocima koji se čude nekoj prirodnoj ljudskoj znatiželji za vanjskom promjenom, otkrivanjem meridijana i paralela i igrom po tim nevidljivim linijama. Sve smo manje očuđena djeca, a sve više ožičeno pleme vrijedno dobrih putopisa.