Mnogo je mudrih rečenica započelo riječima – postoje dvije vrste ljudi... Pa tako dijelimo ljude na sanjare i realiste, optimiste i pesimiste, djecu i odrasle... i sve te podjele imaju smisla u izrekama, ali zapravo znamo da ne vrijede i da se istina krije u nebrojenim nijansama između dvije navedene suprotnosti. Tako je i s knjigama. Mogu napisati da postoje dvije vrste knjiga. Prve su one koje se čitaju u dahu, počneš ih čitati i ne možeš sklopiti korice, a kamoli odložiti knjigu, jedino što želiš više od toga da što prije dođeš do kraja knjige jest da do kraja knjige ne dođeš nikada; druge su one koje se čitaju pomalo mukotrpno, probijaš se kroz njih kao kroz prolaz u trnju, neke rečenice moraš pročitati nekoliko puta da bi mogao nastaviti čitati i često moraš zaklopiti, pa i odložiti knjigu, a zajedničko im je s prvim knjigama to da što prije želiš doći do kraja (možda da bi se riješio agonije), ali opet ne želiš jer ti te knjige nude nešto vrijedno, nešto zbog čega vrijedi ne samo probijati se kroz njihovo trnje već čak i ostati neko vrijeme u tom trnju zarobljen.

Treća i najveća sreća, one su knjige koje nazivamo klasicima. Što neku knjigu čini klasikom? Za mene je to prije svega knjiga koja odolijeva gornjoj podjeli. Klasik mora biti pomalo trnovit, ali to je trnje kroz koje se svejedno probija u dahu. Tako je i moje probijanje kroz više od tisuću stranica klasika Prohujalo s vihorom zaista prohujalo s vihorom.

Što još (ovu) knjigu čini klasikom? Da su mi neki detalji romana Margaret Mitchell bili izloženi u udžbeniku iz povijesti, neminovno bih osjetila snažan sukob prošlosti i sadašnjosti u kojoj živim, ali u ovom su romanu i razlike koje bi same po sebi čak izazvale zgražanje samo kulisa, obilježja vremena u kojem se odvija radnja koja mi zapravo i nije toliko strana, bez obzira na to koliko su ta obilježja bila bitna autorici i njenim likovima, kao što su nama danas bitna neka druga obilježja vremena u kojem živimo. Naime, ono što roman čini klasikom njegova je bezvremenost. Tu bezvremenost čine, između ostalog, sve one nijanse između suprotnosti, te nebrojene ''dvije'' vrste ljudi koje se protežu ne samo između krajnjih osobina koje se mogu kriti u jednom čovjeku već i između različitih vremenskih razdoblja, mjesta na Zemlji, književnih žanrova.

I u ovom romanu postoje dvije vrste ljudi – demokrati i republikanci, crnci i bijelci, oslobođeni crnci i crnci koji se protive tome da ih se oslobodi, propali bogataši koji zadržavaju ponos i novopečeni bogataši koji ga nikada nisu ni imali, ugledne dame i žene upitnog morala... ''Mi i oni'' prisutno je na gotovo svakoj stranici romana, ali čar je u tome što – iako jedna rečenica u romanu glasi da nikada i nigdje nećeš stići ako uvijek sagledavaš jednu i drugu stranu – ovaj roman ide prečicom i uspješno sagledava jednu i drugu stranu, na način da sagledava ono između, ono što nas čini ljudima. Nama je ovaj roman svjedočanstvo o američkom Jugu 19. stoljeća, ali moglo bi to biti svjedočanstvo o svakome od nas.

Osobina je klasika i to da su idealni za citiranje u svakoj prilici. Nebrojeno sam puta svjedočila citiranju vjerojatno najpoznatije rečenice romana (koja čak nije najbolja): ''Frankly, my dear, I don't give a damn.'', a citirala sam je i sama, mada mi je tek sada zaista poznata sva dubina i silina koja stoji iza tih naizgled ležerno i bezbrižno izgovorenih riječi. To je ujedno sva dubina i silina koja stoji iza naizgled ležernog i bezbrižnog Rhetta Butlera, lika koji tu rečenicu u knjizi izgovara.

Ali ne mogu se još posvetiti Rhettu, ne dok ne napišem više o Scarlett. Uostalom, nije mu se ni Scarlett mogla posvetiti prije no što se na sve zamislive joj načine posvetila samoj sebi. Scarlett O'Hara baš i ne voli čitati, da zaista postoji i zna da je netko ne samo u dahu pročitao roman posvećen njenom životu, već da o njemu piše osvrt, zapitala bi se zašto, ali ne bi zastala da pokuša odgovoriti na to pitanje, već bi prijezirno otpuhnula i posvetila se nečemu što je u životu ipak bitnije poput zgrtanja novca ili otimanja sestrinog zaručnika u svrhu, naravno, zgrtanja još novca. Prvenstveno novca, potom pažnje - dviju stvari kojih se Scarlett nije nikada mogla nauživati. Rhettovim riječima, Scarlett je prije svega dijete, jer jedino dijete može biti toliko svojeglavo i sebično. Ali te su osobine ujedno ono što omogućuje Scarlett da u teškim vremenima zanemari sve osim cilja koji joj se nalazi pred očima, pa se tako sebičnost i svojeglavost pretvaraju u upornost i dosljednost koje joj omogućuju da preživi u svim okolnostima i iz svake bitke, pa i one u kojoj je zaista sve na strani protivnika, izađe kao pobjednica. Osim u jednoj, a to je bitka protiv Rhetta koju vodi otkad ga je upoznala.

A upoznala ga je na roštiljadi na kojoj je Ashley, momak u kojeg je bila zaljubljena gotovo čitav život, objavio zaruke s drugom. S Melanie, djevojkom s kojom Scarlett naizgled nema ništa zajedničko - naprotiv, one su sušta suprotnost jedna drugoj. Melanie je prava mala dama, plaha, iznimno nesebična i boji se izreći svoje mišljenje, ako ga uopće ima. Scarlett je uvjerena da Ashley u takvu djevojku ne može zaista biti zaljubljen i odlučuje pokušati spriječiti zaruke i priznati Ashleyju što osjeća. To je već prilično nedostojan potez za jednu južnjačku ljepoticu 19. stoljeća, a reakcija nakon što Ashley odbije uzvratiti joj osjećaje sve je samo ne damska – ona se usudi povikati i baciti vazu za Ashleyjem, ne znajući da se skriven iza zaslona sofe u tom trenutku u prostoriji nalazi i Rhett. Rhett joj kroz smijeh priopći da zaista nije dama te da je on time oduševljen (tako sve počinje – ogorčenim i strastvenim bacanjem vaze zbog srca slomljenog povrijeđenom taštinom), a Scarlett do samog kraja knjige nije ni slutila koliko je Rhett time zaista bio oduševljen te da njegova pohvala njenom nedostatku damske suzdržanosti nije bila toliko ironična koliko je zvučala. Iza ironije Rhett često krije svoje najveće istine, koje čak i on, suprotno mišljenju mnogih, ima. Zapravo, on, koji svoje velike istine krije ima, kako to već u životu biva, puno veće i istinije velike istine od onih koji ih ispisuju kao da su obiteljski grb na štitu iza kojeg se zapravo sami kriju. Jedan od takvih je, naravno, upravo Ashley.

U djelu Jedna Swannova ljubav Proust nadugačko i naširoko opisuje sve na što je Swann bio spreman da osvoji i zadrži svoju veliku ljubav da bi naposljetku, čudeći se samome sebi, ustanovio da ta žena zbog koje je toliko propatio čak nije bila njegov tip. Nešto slično dogodilo se i junakinji romana Prohujalo s vihorom. U prirodi je čovjeka da vidi ono što želi vidjeti te naposljetku samoga sebe uvjeri da želi to što vidi te si uporno odbija osvijestiti da je riječ o prividu. Pa tako često proživimo život misleći o sebi nešto što je u potpunoj suprotnosti s načinom na koji živimo, ne znajući tko su nam zaista prijatelji, ne znajući da volimo ili barem ne znajući koga volimo, zaslijepljeno idealizirajući ono što zapravo preziremo... sve je to prisutno u ovom romanu. U prirodi su čovjeka začarani krugovi. Klasici nam te začarane krugove, kao i sve ostalo što je u prirodi čovjeka, izvrsno dočaravaju.

Margaret Mitchell žena je koja piše roman o vremenu u kojem žene još nisu imale pravo glasa, pa većina žena pristaje na tu igru u kojoj se njih ništa ne pita, a i da ih se pita ne bi znale odgovoriti – to je još jedan od začaranih krugova. Njezina Scarlett žena je koja na tu igru ne pristaje, a da pritom o tome gotovo i ne razmišlja, ''sramoti se'' u društvu time što ne samo da dobro računa i uspješno vodi pilanu dok druge žene čak i kolače prodaju oprezno jer zadiru u teren zarade, teren muškaraca (neizmjerno je duhovit dio knjige u kojem su Scarlettino poznavanje matematike i uspjeh u poslu sramota nad kojom se južnjačke dame i džentlmeni zgražaju) već je na tom terenu najuspješnija. No je li Scarlett feministica? Njoj bi bilo svejedno mislite li da je feministica ili nije, bilo bi joj bitno samo kako to vaše mišljenje može iskoristiti. Dakle, feministica? Možda, ako joj to odgovara. Oportunistica? Naravno, besramna. Toliko besramna da svoju besramnost dovodi do savršenstva kojeg se i ne treba sramiti.

Ovo je zaista knjiga o Scarlett, ona je na svakoj stranici i svi su drugi likovi samo sporedni likovi u njezinoj priči, a to je način na koji ih ona i doživljava. No vrijedi i obrnuto. Malotko zaista vidi Scarlett. Jedan je dio svijeta idealizira, drugi je na svakom koraku osuđuje. Rhett je među rijetkim osobama koje Scarlett vide onakvom kakva ona uistinu je – Rhett zna da je istina uvijek između pa tako nije kontradiktorno što su njegove poruge i uvrede zapravo najveći mogući komplimenti. Scarlett je takva kakva je, a upravo to je ono što je vrijedno divljenja, u onim trenutcima u kojima se beskompromisno usudi takva biti, a onaj tko joj se najviše divi upravo u takvim trenucima jest Rhett. Njemu zaista nije bitno hoće li ona teško raditi da bi zadržala obiteljsku plantažu ili će nekoga obmanuti da preko noći stekne bogatstvo – ionako zna da je spremna i sposobna za oboje i bitno mu je samo da je ono što čini i govori u određenom trenutku iskreno i autentično. No privida se teško odreći i često je najteža moguća stvar biti ono što jesi bez opterećivanja onime što se očekuje, što bi se moralo, moglo, trebalo, pa čak i htjelo... čak ni Scarlett to ne polazi baš uvijek za rukom.

Ovaj je roman život u malom – da, još jedno obilježje klasika – takve se romana ne čita, njih se proživljava. I uvijek im se vraća. Već se veselim ponovnom uranjanju u svijet Margaret Mitchell i svemu što ću otkriti jednom u budućnosti, pri drugom čitanju. A o svim dojmovima koje sam stekla pri prvom čitanju mogla bih ispisati tisuće stranica, po nekoliko njih za svaku stranicu romana, i još bih osjećala da nisam dobro prenijela sve što je ovaj roman u meni pobudio. Rhett i Scarlett samo su mali dio tog svijeta, ali svakako najupečatljiviji. Rhett nije džentlmen. On je frajer. Scarlett nije dama. Ona je frajerica. Zajedno, oni su ono što bi danas nazivali ''power coupleom''. Osim što nikako da to istovremeno shvate.

Ne mogu ne prisjetiti se razgovora s prijateljicom u kojem sam važno napomenula da volim čitati sve osim ljubavnih romana, a ona mi se s nevjericom nasmijala u lice i uzviknula da su gotovo sve što čitam ljubavni romani. Moje početno zgražanje nad njenom izjavom iza koje se, naravno, krila velika istina, ustupilo je mjesto trenutku spoznaje u kojem sam shvatila da je u pravu. Da, možda izbjegavam naslove s ovakvim opisima na poleđini: ''Jessica je mlada odvjetnica koja se zapošljava u uredu arogantnog, ali beskrajno zgodnog i besramno bogatog odvjetnika koji se nedavno rastao od žene...'' Ali izbjegavam li djela Jane Austen, sestara Bronte, spomenutog Prousta...? Nikako. Jer klasici su klasici čak i ako kriju neporecivu veliku istinu da su, barem dobrim svojim dijelom, ljubavni romani. Možda ih kvalitetnima čini to što uglavnom nisu diznijevski klišej ili to što su iskreni pa ne stavljaju ljubav u središte svemira, već ju prikazuju kao dio života, uz brojne druge dijelove koje opisuju. Možda je riječ o tome da je čovjeku toliko teško prihvatiti svoju pravu prirodu, pa čak i ako ju slijedi instinktivno i hrabro poput Scarlett, da je zgodno sredstvo uvesti u priču drugi lik s kojim ćeš se svađati do iznemoglosti, a da i ne vidiš da se, kao i uvijek, zapravo svađaš sam sa sobom.

U svakom slučaju, jako volim životne romane koji su zapravo ljubavni ili možda ljubavne romane koji to zapravo nisu i velika je istina – gotovo sve najbolje knjige koje sam pročitala u životu bile su ljubavni romani koji to zapravo nisu, a Prohujalo s vihorom jedan je od najboljih ikada.