Privlače li se ili odbijaju suprotnosti? Kolike su šanse da se spanđaju potpuno različite osobe? Recimo, njemu je glazbeni ideal Marylin Manson, a njoj Vivaldi i Bach. Je li ta kombinacija doista ostvariva? Pa sigurno znate u susjedstvu par koji čiji su mentalitet i karakter barem naizgled jako različiti, ali se ipak odlično slažu, različitostima unatoč. Možda se slažu upravo zbog različitosti?

Dugo sam svrstavao ljude po glazbi, misleći da mogu uspostaviti zajednički jezik s ljudima koji slušaju istu vrstu glazbe. Nije se jednom uspostavilo kako glazba nije dovoljno jaka poveznica. Ni druge sličnosti, kao što je književni ili filmski ukus, nisu bile vjerodostojne, već bi me ugodno svojim ponašanjem i postupcima iznenadile osobe čiji mi glazbeni (i ini) ukus ne odgovara. Kao što lice može zavarati i pružiti pogrešne dojmove, tako i umjetnički afiniteti nude krive predodžbe.

Dugo sam svrstavao ljude po glazbi, misleći da mogu uspostaviti zajednički jezik s ljudima koji slušaju istu vrstu glazbe. 

Vlasnici tvrdih i ozbiljnih lica ostavljaju dojam da je riječ o krutim ljudima s kojima nema dogovaranja i pregovaranja. Za one koji se malo (ili nimalo) smiju često pomislimo kako nisu spontani ili da su uštogljeni, dok za dežurne veseljake mislimo da im sve polazi za rukom pa žudimo za njihovim društvom, uvjereni da će svoju radost prenijeti na nas. A realnost može biti potpuno suprotna – oni koji su stalno dobre volje možda osmijehom skrivaju probleme, dok se vlasnici ozbiljnih lica možda samo prave ozbiljni, a zapravo su nepopravljivi lakrdijaši, možda samo glumataju da su ozbiljni ili pak naprosto samo imaju lice koje šalje krive signale.

Nježni, kreacija Ivice Bednjanca (1934-2011.), izgleda poput grubijana ili zatvorenika ili koji bi nam mogao nauditi. Velikog je stasa, trbušina mu stalno viri ispod majice i nije primjer naočitosti u društvu. Netko bi se uplašio da ga sretne na ulici, a zapravo je Nježni šarmantni dobrica koji ne bi ni mrava zgazio. Tjelesna fizionomija i njegov karakter ne poklapaju se nimalo, izgled u ovom slučaju zavarava. Bednjanec je, napravivši lik Nježnoga, napravio hodajući oksimoron, upečatljivu karikaturu, vječno dijete u tijelu diva koji ne izaziva strah, nego smijeh.

Svi koji su nekoć čitali časopis Modra lasta znaju za Nježnoga, a njegove avanture i kritičko viđenje sportskih prilika čini knjigu Nježni sport (Mladost, 1980.). Ne bi bilo loše ako bi se netko odlučio na novo izdanje te knjige, mlađim je generacijama ovaj naslov teže dostupan, a po pitanju sadržaja nije nimalo izgubio na svježini i aktualnosti. Bednjanec je kroz lik Nježnoga progovorio o brojnim anomalijama što se vežu uz svijet sporta, a usput je koristio brojne gegove i besmrtne štosove.

Svi do zadnjeg

Dojam gruboga čovjeka ostavlja i lik kauboja Russella u stripu Svi do zadnjeg (Fibra, 2020.). Russell je tip čovjeka teško iskazuje osjećaje, nije od velikih riječi. Stalo mu je do dječaka Bennetta koji je ostao bez roditelja i ne bi mogao samostalno preživjeti jer nema ni iskustva ni dovoljno snage, već pomalo živi u svom svijetu. Poznavao je nekoć Russell dječakovog oca pa je zato preuzeo brigu o neiskvarenome djetetu, postao mu zamjenski roditelj koji, doduše, ne posjeduje pedagoške vještine, ali mu je do dječaka veoma stalo.

Russell je svjestan nadolazećih promjena, ne veseli ga širenje željeznice koja čini da određena zanimanja ubrzano nestaju. Zbog željeznice dolazi do izumiranja kauboja, što će reći da bi Russell i njemu slični pojedinci ubrzo trebali ostati bez posla i prihoda, tračnice će preuzeti prijevoz stoke. Određeni kauboji, koji su nekoć bili na glasu kao opasni muškarci i revolveraši (među koje se ubraja i Russell poznat kao Dva Kolta), sada prihvaćaju bilo kakav posao da bi preživjeli i pritom im strada ponos, ali od nečega se mora živjeti. Russell voli svoj posao, ali zna da se neće moći dugo baviti njime. Zato odluči osnovati ranč u Montani, a sposobnom mladiću Kirbyju, koji mu je dobro služio kao pomoćnik, ponudi posao na ranču jer bi mu dobro došao sposoban radnik.

Putem Russell, Kirby i Bennett zastanu nakratko u gradiću Sundanceu pred kojim je svijetla budućnost; naime, željeznica bi mogla donijeti blagostanje čitavoj zajednici. Doduše, može se u tom mjestu naći mjesto gdje bi se čovjek mogao opustili u ženskom društvu, a obitava u njemu i plemenita učiteljica koja iskreno živi svoj posao. I sve bi za Russella i grad bilo divno i krasno da ne dođe do nesreće u kojoj smrtno strada upravo mladi Bennett. Kako? Mještani tvrde da je riječ o nesreći. Russell im, naravno, ne vjeruje i traži krivca. Ako ne sazna tko je odgovoran za smrt dječaka, u stanju je uništiti čitav gradić. Doslovno.

Svi do zadnjeg kratka je i izuzetno efektna priča. Nabijena akcijom, napeta je i prepuna obrata, s pomno razrađenim likovima. Russell nije sentimentalan, škrt je na riječima i ispada da ga krasi kronični izostanak emocija, no pravo lice pokazuje nekoliko puta nakon tragedije. Onda se najbolje vidi koliko mu je značio dječak kojega je prihvatio kao rođeno dijete. Russell je primjer stare škole, dostojanstven i dosljedan, a očaj i bijes ne može držati pod kontrolom, emocije ga nadvladaju i želja za pravdom mora biti utažena.

Nije jedino Russell detaljno predočen, scenarist Jérôme Félix uspio je u malo stranica podastrijeti više različitih karaktera – zanimljive crte osobnosti posjeduje mladi Kirby, Russellov čovjek od povjerenja. I Russell i Kirby posjeduju brojne praktične vještine i dobri su u baratanju oružjem, ali nemaju isti način razmišljanja, po tome se veoma razlikuju. Kirby nije nagao i grub, njegovi su postupci blaži i taktičniji, ne brza i ne poseže za radikalnim metodama. Odnos između Russella i Kirbyja može se promatrati kao otac-sin ili učitelj-učenik. Također, izuzetno je zanimljiv lik lokalne učiteljice te dječaka koji odrasta u lošim uvjetima, a ima veze s nesretnom smrću zbog koje će doći do ludila u Sundanceu, krvavoga obračuna čiji se rasplet ne može nazrijeti. Crtež, koji potpisuje Paul Gastine, skladno prati brzu priču u kojoj nema viškova i usporavanja. Gastine naročito fino prikazuje eksterijere, uspio je pogoditi ugođaj davnih vremena, prikazati postupan propast i kraj jednog razdoblja, turbulentne prilike u kojima su mnoge egzistencije dovedene u pitanje. Na svega šezdesetak stranica Jérôme Félix prikazao je snažnu priču o ljudima i prostoru gdje nježnost nije poželjna osobina. Pametni dijalozi čine ovu priču po kojoj bi se komotno mogao snimiti cjelovečernji igrani film.

Félixova priča o prividnoj grubosti pomalo podsjeća na priče o tome kako se nekada odrastalo na selu, kada brojni ljudi nisu imali previše vremena za otvoreno iskazivanje nježnosti prema bližnjima.

Félixova priča o prividnoj grubosti pomalo podsjeća na priče o tome kako se nekada odrastalo na selu, kada brojni ljudi nisu imali previše vremena za otvoreno iskazivanje nježnosti prema bližnjima. Zbog brojnih poslova na redovnom poslu, polju i domaćinstvu ljudi nerijetko nisu imali volje za dugačke razgovore i raspravljanja jer se mukotrpno radilo od jutra do mraka, a svaki bi se problem riješio po kratkom postupku, bez odugovlačenja. Starija su djeca brinula za mlađe članove obitelji, a djeca bi se nerijetko morala sama braniti i snalaziti ako bi došlo do kakvih problema. Ako je trebalo, roditelji su žustro branili svoje dijete bez rukavica i diplomatskih izjava, a pritom bi pred drugima vjerojatno ostavljali dojam grubijana.

I danas djeca vlastite roditelje katkad doživljavaju kao odveć stroge i oštre pojedince, pomisle čak i da roditelji nisu na njihovoj strani što, naravno, nikako nije istina. Iza roditeljske brige i strogoće nerijetko se krije velika zabrinutost, ali neki roditelji nerado pokazuju pred djecom da i oni imaju strahove, da danomice strepe zbog njih i uporno glume hladnokrvnost, da nastoje svim silama sačuvati prisebnost te im pružiti sve što im je potrebno da bi bili sretni i zadovoljni.

Tek kasnije, kada djeca sazriju i odrastu, shvate kako su njihovi roditelji djelovali s najboljim namjerama, da su prijekori imali uporište te da kazne nisu smišljene iz dosade ili zabave. Često djeca ne znaju u kojoj mjeri roditelji kriomice proliju suze zbog njih, ne pitaju se koliko je roditeljima teško pri srcu kada vide da im dijete pati, a oni mu ne znaju ili ne mogu pomoći. Kada nekadašnje dijete postane roditelj, onda uvidi u kako se odgovornoj ulozi nalazi pa više cijeni trud svojih roditelja, prisjeti se zaboravljenih znakova nježnosti ili prepozna skrivene tragove pažnje.

Stekao sam dojam kako su ljudi uvijek nerado otvoreno iskazivali najdublje osjećaje i dopuštali si izljeve emocija, a čini mi se da nekoć nije bilo toliko glumatanja i prenemaganja, već bi ljudi jedni drugima bez zadrške rekli u lice ono što ih ide.

Vestern

I grubosti i nježnosti imamo u kraćem stripu Vesternu (Fibra, 2020.), a ne manjka ni obrata što stvaraju začuđenost. Priča se sastoji od šest kraćih poglavlja. Već se iz naslova može pretpostaviti da je riječ o još jednoj vestern poslastici. Scenarij potpisuje Jean Van Hamme (1939.), a crtež Grzegorz Rosinski (1941.), stripoljupcima su obojica veoma poznati jer je više njihovih stripova prevedeno i objavljeno. Jean Van Hamme i Rosinski zajedno su sastavili više naslova - Velika Šninkelova moć i dugovječni strip serijal Thorgal (premijeru je doživio 1980. godine i još uvijek izlazi[1]!) plod je zajedničke suradnje koja je uvijek bila funkcionalna.

Vestern ne krase savršeni likovi, ali zato ima dobroćudnih prevaranata koji muljanjem nastoje steći pokoji dinar.

Vestern pokazuje da se Van Hamme kao pisac odlično snalazi u svim žanrovima, pa i u vodama vesterna (priča je prvotno objavljena 2001. godine). Vestern ne krase savršeni likovi, ali zato ima dobroćudnih prevaranata koji muljanjem nastoje steći pokoji dinar. Priča se vrti oko dječaka kojega su Indijanci oteli 1858. godine, a poubijali mu obitelj. Točno 10 godina kasnije, dječakov stric Ambrosius nastoji pronaći nećaka. Naravno, naći će se pojedinci koji će pokušati izvući korist iz bogatog Ambrosiusa, dobiti nagradu od 1 000 dolara za traženo dijete. Uz pomoć mlađeg brata Nathana, Jess Chisum pokušat će izvesti podvalu i osvojiti primamljivu novčanu svotu. Hoće li braća Chisum uspjeti u muljanju? Eh, to je tek početak odlične priče…

Van Hamme napravio je punokrvnu vestern priču koju također mogu zamisliti u ekraniziranoj verziji, mogao bi se po njoj napraviti dobar revizionistički vestern, tim više jer se u njoj ne idealizira Divlji zapad[2]. Ima u toj priči kojekakvih sebičnih i manipulativnih spodoba, nasilja u vidu krvavih obračuna i netipičnih, neizvjesnih obrata. Naravno, ima i nježnosti koje su kratkoga vijeka. Glavni antijunak Nathan ne posjeduje savršenu nutrinu, ali ipak lako priraste srcu. Čak ni u tjelesnom pogledu nije savršen, spletom nesretnih okolnosti ostane bez ruke, nije da mu sve ide po planu.

Srodna ostvarenja

Zanimljiva je činjenica da su Svi do zadnjeg i Vestern objavljeni u isto vrijeme; često bude tako da u Fibrinom katalogu izađu srodna ostvarenja. Poveznice između tih naslova su brojne – radnja je smještena u vrijeme kauboja i pištolja, obje su priče kratke i dinamične, o likovima i njihovim postupcima mogle bi se pisati opsežne studije.

U obje priče imamo obilje grubosti i prikrivenih nježnosti. Ipak je radnja smještena u vrijeme kada nježnost nije bila na najboljem glasu. Opet, pitam se je li ikada postojalo idiličnije vrijeme kada su nježne i senzibilne osobe dobro prolazile zbog poštenja i altruizma, a da zbog svoje emotivnosti nisu nastradale ili bile predmet poruge?

Na romantične ljubavi i mile skladnosti nailazimo pretežno u svijetu fikcije, a stvarni je svijet nešto sasvim drugo – pretežno arena u kojoj dobro prolaze pojedinci s natjecateljskim duhom te vlasnici dominantnih i nametljivih osobnosti koji ne biraju sredstva da bi ostvarili zacrtane ciljeve. Mora li čovjek biti grub da bi uspio u životu? Prolaze li grubijani zaista bolje ili im se napadnost u konačnici obije o glavu? Sami stvorite odgovore na ova raspravljačka pitanja.

******************************

[1] Izdavačka kuća Libellus objavljuje serijal Thorgal i spin-off serijale (Vučica; Thorgalova mladost i Kriss od Valnora).

[2] Pregršt materijala za televizijsku seriju imamo u integralu Texas Cowboys (Fibra, 2019.) čija je radnja također smještena u vrijeme Divljeg zapada, a likovi su isto zanimljivi i atipični, kao stvoreni za život na malim i velikim ekranima. Priču potpisuje Lewis Trondheim kojega znamo po naslovima Maggy Garrison (Fibra, 2019.), Astronauti iz budućnosti (Fibra, 2013.) te serijalima Tvrđa i Zekan. Za crtež je zaslužan Matthieu Bonhomme kojega znamo po naslovima Esteban (Fibra, 2016.) i Markiz od Anaona (Fibra, 2017.).