Na koncu dugog vrućeg ljeta, kad sam osjećao da počinjem truliti od nerada, javlja mi se prijatelj Jovan. On je sada u Njemačkoj, ima stan i dosadno mu je. Država mu plaća nezaposlenost, dok on finalizira ideju za doktorat. Cilj bi nam bio tražit' posao i popit' koju pivicu usput. Kako nemam curu, stalni posao, nit' stvarnih obaveza, rekao sam si - ajde! Obavit' jedan mali poslić i evo mene put Schwarzwalda! U selo Gomaringen, po Wikipediji 8000 stanovnika, pokraj Tübingena, ispod Stuttgarta, iznad Švicarske. To je sve što sam znao. Al' sam vidio da je najbolje uzet' kartu do Stuttgarta pa vidim od tamo... Autotrans je bio jeftiniji od HŽ-a, tako da je sve odlučeno.

Počelo je sve strkom, kao i uvijek, sve u zadnji čas. Što sto sati posla zbijeno u tjedan dana, što spremanje za put, što prijatelji u posjetu dragulju Kvarnera baš u ključnim trenucima pripreme. Naravno da sam zaboravio kušin za put i znao sam da imam vremena trknut' doma po njega, al' je tinjala ideja da bi bus mogao baš sada doći i otići.

U svakom slučaju bus koji je trebao krenuti u 22 sata stigao je na kolodvor 45 minuta kasnije. Po prvom dojmu i žamoru u mraku začudo je bio pun, pa smo svi mi morali dijeliti stolice. (Ono, i platio si jednu, al' ti drago kad osvojiš obje u paketu. E, pa toga ovdje nije bilo). Ali bit će to samo 10 sati puta, rekli smo si.

Za put i rođendan dobio sam dvije knjige, Slonovo putovanje od Saramaga te Mirabeauove Laurine ljubavne vježbe, jednostavne knjige koje se pročitaju do krajnje destinacije, sve malo pomalo. Ali počinjem čitati tek s prvim zrakama svjetlosti da ne budim suputnike. Dotad gledam u mrak i trpim. Problemi već na granici (koje nema?), i Hrvati i Slovenci nas izvlače van u želji da nas pogledaju i pregledaju nam dokumente. Počinje lagana ledena kišica. Po povratku u bus vraćamo se u san, ali ne ide. Vozači su glasni, Karavanke zatvorene te moramo preko Maribora u Austriju. Jest da je Slovenija mala, al' evo još vremena dodanog na putovanje. ADVENTURE (i bez literature)!!! S tom mišlju padam u san.

Slonovo putovanje

Budi me Kobra 11, nabrijani BMW zaustavlja nas u Njemačkoj u sivo doba dana kada nema više noći, al' se dan još nije pojavio te po izgledu neba zaključujemo da je sunce danas sramežljivo pa je navuklo zastor od oblaka. Herr Polizei Hans svima nam ponovo uzima dokumente i nestaje. (Hrvatska je u Europskoj uniji!) Kako vidim da ne mogu zaspati, otvaram Saramaga i bivam uvučen u Portugal u šesnaestom stoljeću. Veliki Saramago nam prikazuje kralja i kraljicu kako raspravljaju o daru za austrijski tron, o tome kako su slon Solomon i njegovog vodič Subhra nezaposleni te zašto njih ne bi poslali tamo. Knjiga mi se svidi jer svako tol'ko se mogu zaustaviti odmoriti i razmisliti o toj avanturi, analizirati, usporediti i shvatiti kako se ja žalim na pregled putovnice kad oni nisu imali ni gdje spavati putem i ovisili su o volji slona, što ja ne moram. Pred ulazak u Stuttgart dolazim do ogromnog poglavlja pa ostavljam knjigu za kasnije čitanje.

Gledam malo sa strane i vidim svu tu industriju pored koje prolazimo, čak i onu za proizvodnju i prodaju kontejnera. Par kilometara nakon što prođemo Mercedes-Benz, autobus se zaustavlja i ostavlja nas, u Stuttgartu. Ili sam bar tako mislio.

Otkrivam da sam od Stuttgarta pol sata vožnje lokalnim vlakom prvo i da tek tamo mogu uzeti novi vlak za Reutlingen i otamo bus za Gomaringen. Stanica za koju sam u početku mislio da je glavna, ispada da je ona koja nema niti info punkt (saznao nakon kvarat ure lutanja s torbom od 40 kila), te moram kartu kupiti preko automata. Kako sam tradicionalno brz, vlak je upravo prošao, pa imam vremena sjest' i otvorit' Ljubavne vježbe mlade Laure.

Laurine ljubavne vježbe

Francuzi su uvijek zakon, ako su kratki, veseli i ne tjeraju te da ih čitaš za lektiru. Mirabeau je bio veliki revolucionar koji je u svoje vrijeme i pisao gluposti, valjda da zaradi i neš' sa strane. Je li revolucionar napisao Ljubavne vježbe zbog novaca, oklade ili da zavede pokoju damu, nepoznato je. Ono što je poznato je da knjigu nije bilo baš najlakše čitati u vlaku/kolodvoru/busu punom ljudi. Jer gospodična Laura i njene prijateljice i prijatelji nisu baš čedni i nevini kao mi mladi danas, al' u svakom slučaju knjigu nije teško čitati pa sam ju, uz rumene obraze, dovršio do kraja putovanja.

U Reutlingenu sam napokon mogao vježbati malo više mog labavog njemačkog, tako da sam saznao da se stanica za autobus nalazi preko puta ceste, iza taksija i da moram izaći na Gomaringen ZOB stanici koja nije prva, a nije ni zadnja, tek pri dolasku saznajem da je "glavna", to jest jedina uređena stanica, sve ostale su bile samo zaustavljanja na cesti u slučaju nužde. Gomaringen, malo selo od 8000 ljudi i 4-5 tvornica, plus pedesetak ostalih industrijskih postrojenja, izgleda da će biti moj dom sljedećih par tjedana barem.

Pusa, ljudi.