Ako će činjenica da je Goran Bogdan postao prvi hrvatski glumac koji je nominiran za Europsku filmsku nagradu potaknuti publiku da u većem broju pogleda film koji mu je donio nominaciju, neka se ne govori da su nagrade nepotrebne i beskorisne. Takozvani europski Oscar prošle je godine svrstao Bogdana uz bok Viggu Mortensenu i Madsu Mikkelsenu, a to su samo najprepoznatljivija u nizu talentiranih imena.

Film ''Otac'', srpskog redatelja Srdana Golubovića, koji s Ognjenom Sviličićem supotpisuje i scenarij, ne počiva samo na Bogdanovom talentu, daleko od toga. Film se temelji na istinitom događaju o ocu kojem je socijalna služba oduzela djecu, nakon čega se on odlučuje pješke uputiti prema više stotina kilometara udaljenom Beogradu kako bi osobno uručio ministru molbu da mu vrate skrbništvo nad djecom.

Iako težak, film nije mučan - naprotiv - suptilnim i vješto ubačenim (no ne i isforsiranim) humorom redatelj i scenarist uspijevaju čak prožeti film određenim optimizmom.

Svemu je prethodio incident koji je uvodna scena filma, a to je ispad njegove žene koja benzinom polije te pokuša zapaliti sebe i djecu jer njenom suprugu nije isplaćeno više plaća niti otpremnina, zbog čega obitelj živi u iz dana u dan sve većoj neimaštini.

''Ocu'' je pošlo za rukom ono što filmovima koji se bave sličnim temama tako često ne pođe za rukom – prikazati bolno tešku i sumornu stvarnost siromašnih slojeva društva ovoga podneblja na način da prikaz ne sklizne ni u patetiku ni u prodiku. Iako težak, film nije mučan - naprotiv - suptilnim i vješto ubačenim (no ne i isforsiranim) humorom redatelj i scenarist uspijevaju čak prožeti film određenim optimizmom ili barem vjerom u one trenutke života koji nas ponekad još jedini i održavaju na njemu. Čak i kada takvih trenutaka u nečijem životu nema mnogo.

 

Suputnici na koje otac nailazi na putu prema Beogradu – što životinjski, što ljudski – živopisni su, no ne i karikaturalni, kao i likovi iz njegovog mjesta te oni na koje konačno nailazi kada uspije stići do Beograda. Situacije koje mu se u čitavom tom procesu događaju istovremeno su tužne, zabavne i prepoznatljive, a izazivaju i čitav niz emocija te nas navode da to da se gotovo nesvjesno zateknemo kako zaista svim srcem navijamo za tog tako jednostavnog i običnog čovjeka koji je u ovom filmu ipak junak u doslovnom smislu te riječi.

Tragikomično je prikazana čitava njegova životna situacija, u scenama poput one kada mu djelatnici socijalne službe napomenu da bi djeci u 21. stoljeću trebalo nabaviti kompjuter nakon što su vidjeli da si obitelj ne može priuštiti ni bojler, a njegov susret s djelatnicima Ministarstva, koji neki od njih imaju potrebu i zabilježiti na svojim društvenim mrežama, u tom je smislu priča za sebe.

Sve ono što se moglo pokazati riskantnim redateljskim i scenarističkim odabirom, poput samog kraja filma ili dosljednog pridržavanja odluke da se neće ulaziti u preduboko emocionalno istraživanje odnosa među likovima, u ovom je filmu izvedeno sjajno.

Naime, nije potrebno ubacivati nepotrebne monologe kojima se gledateljima tako često servira višak objašnjavanja motivacije likova – nažalost, i u onim filmovima čiji su ostali elementi zaista kvalitetni – valjda iz nekakvog straha da u suprotnom dojam neće biti dovoljno snažan. U ovom filmu ničeg nema previše, ali ama baš ničeg niti ne nedostaje, a o dojmu koji on ostavlja svjedoči i nagrada publike Filmskog festivala u Puli s ocjenom 5,0. Recimo samo da filmovi koji su se mnogo više držali štreberski postavljenih formula o tome što dobro prolazi – kod publike i kod ranije spomenutih cijenjenih europskih ''nagrađivača'' – nije pošlo za rukom ni kod jednih ni kod drugih ostvariti takav štreberski prosjek.

Gogolj nam je poručio da do jednostavnosti treba narasti, a film ''Otac'' očito je produkt jednog kvalitetnog rada i rasta.