Navike nas definiraju. Prema njima dobivamo nadimke koji nadomještaju naša stvarna imena te nas definiraju u očima drugih osoba. One stvaraju naš dan – bez njih naša 24 sata ne mogu započeti niti završiti. One kreiraju našu svijest o uspjesima i neuspjesima koji ovise o tome jesmo li ili nismo toga dana izvršili našu tradicionalnu rutinu koja za praznovjerne ljude život znači.

Stoga nije začudno primijetiti da su one izraženije kod umjetnika koji su se oduvijek isticali svojom pojavom na gradskim ulicama. Gotovo nam se čini kako su njihove navike i rutine najčudnije, gotovo zastrašujuće naspram naših. Ipak, tu činjenicu treba uzeti sa zrncem soli – umjetnici koji su ostavili svoj pečat u povijesti nisu nikada mogli na distanci zadržati svoju privatnu sferu života koja se stopila s javnim životom kojem se tako počela pridjevati umjetnička ekstravagancija.

Mi, obični ljudi, još uvijek imamo mogućnost postavljanja granica između privatnog i javnog života, uspješno skrivajući tako naše neobične navike koje sigurno ne bi zaostajale za onim umjetničkima o kojima će biti riječi u daljnjim paragrafima.

Stoga, prije nego li se zanesem i odem u dublje rasprave o postojanju privatnosti današnjega života, predstavljam vam poneku naviku i rutinu umjetnika u potrazi za inspiracijom.

1) Izlasci su precijenjeni

Prošla su vremena čekanja na svoju muzu, kao što su i prošla vremena kada je inspiracija predstavljala kamen temeljac književnih radova. Više se ne skriva činjenica kako je (kvalitetan) književni rad mukotrpan te zahtijeva vremena. Pitanje je samo koliko vremena.

Aleksandar Solženjicin dnevno je pisao i istraživao po 18 sati te je njegova žena jednom zabilježila kako nije izašao pet godina izvan kuće. Stephen King jednom je rekao kako si svakoga dana za cilj postavi cilj pisanja šest stranica teksta prije negoli započne s drugim zadacima. Naravno, gotovo najpoznatiji primjer pisca koji je dane i noći trošio u svojoj radnoj sobi je Honore de Balzac koji je spavao dva sata dnevno. Uz pedeset šalica kave (gotovo nemoguće, uz to neprovjerena činjenica, ali Balzac je napisao esej o kavi te se navodi kako je doktoru jednom rekao kako ne može živjeti bez tog napitka).

Zanimljivo, još jedan francuski autor je obožavao kavu – Voltaire! Ipak, za njega se tvrdi kako je dnevno pio 40 šalica kave... Od domaćih autora naveo bih ovdje samo Voju Šindolića koji jednom na predstavljanju knjige rekao kako se svakoga dana budi u četiri ujutro samo kako bi slušao stari rock i prevodio pjesme do podneva poslije čega mu slijedi opuštanje starih kostiju.

2) Bez materijala nema književnosti!

Brojni književnici nisu mogli pisati ako pri ruci nisu imali prave sastojke. Alexander Dumas svoju prozu pisao je samo na plavom papiru, liriku na rozom, dok je članke pisao na žutome papiru. Vladimir Nabokov pisao je samo rukom kako bi kasnije mogao razmještati poglavlja u svojoj knjizi.

Truman Capote nikada nije pisao do petka, dok primjerice Friedrich Schiller nije pisao bez trulih jabuka u ladici. Ponekad je bolje ne pitati što nas dovodi do najudaljenijih sfera naše podsvijesti.

3) Tjelovježbom do književnog vrhunca

U brojnim književnim djelima naići ćemo na usporedno fizičko i psihičko propadanje glavnih likova. Stoga su brojni književnici zauzeli stav kako zdrav život nosi sa sobom zdrav duh. Za početak, Franz Kafka vježbao je svakoga dana – gol. Iako ne gol, Jack Kerouac u jednom intervju je priznao kako dnevno radi devet stojeva na glavi u kupaonici.

Šetnje volimo povezivati s piscima. Tako je William Butler Yeats uvijek upadao u oči svojih sugrađana koji su opisivali njegovu šetnju kao tornado. Zašto? Zato što je mahao rukama, mumljajući naglas riječi razumljive samo njemu. Charles Dickens svakoga bi dana odvojio nekoliko sati za šetnju londonskim parkovima kako bi razmislio o priči koju piše.

Henry Miller je u svojim bilješkama napisao da ako ne možeš pisati – radi! Upravo je Miller bio taj koji je shvaćao kako od pretjeranog življenja u svojem svijetu čovjek može izgubiti dodir s realnošću te je isticao kako je potrebno imati vremena za vidjeti prijatelje. Završimo s Murakamijem koji svakoga dana otrči 10 kilometara ili otpliva 1500 metara kako bi umu dao priliku da dosegne daljnje kutke ljudske misli.

4) Piši i vidi što će od toga nastati

Iako dadaističkoga prizvuka, mnogi književnici nisu sebe vezali brojnim obvezama. John Steinbeck jednom je svojem prijatelju rekao kako prije početka pisanja svakoga djela samome sebi kaže kako nikada neće završiti to djelo. Za njega je jedna stranica teksta na dan dovoljna.

Ray Bradbury je imao ponešto drugačiji način rad. On je svakoga tjedna pisao jednu kratku priču jer je vjerovao kako je to najbolja vježba za pisca koji "ne može napisati 52 loše kratke priče zaredom."

Tolstoj je jednom za sebe rekao kako mora pisati svakoga dana, samo kako ne bi ispao iz rutine. Stoga – pišite dok možete!

5) Uvjeti nikada neće biti savršeni

Moderni pisci morali su uhvatiti ritam industrijalizacije i modernizacije ako su htjeli pisati jer tišina koja je krasila pejsaže pisaca ranijih stoljeća je iščeznula. E.B. White izjavio je kako pisac koji čeka na savršene uvjete umrijet će bez riječi izrečene. J.K. Rowling vodi se za tim riječima – piše kada stigne. Bilo u avionu ili u radnoj sobi, za Rowling nema slobodnog vremena ako je vjerovati njenim izjavama.

Zanimljiv je još jedan pejsaž koji vežemo uz pisce – noćni rad. Gotovo uvijek u svojim glavama stvaramo sliku pisca uz svijeću (Jack Kerouac pisao je samo uz svijeću!), ali ipak to vrijedi samo za manji dio književne populacije. Brojni autori upravo u vrijeme izlazećeg sunca uviđaju svoje vrijeme stvaranja koje potom traje do večernjih sati prije sklanjanja papira.

Stoga nije se čuditi riječima WH Audena koji je kazao kako "samo Hitleri ovoga svijeta rade noću – nijedan iskreni pisac neće Vam to kazati".