Marin Kolić (2013) Isušeni Mississippi, ur. Kristina Posilović, Parnas, Rijeka

Pisati o nečijem radu, naročito tijekom plutanja između osobnog i teorijskog kao polazišta, kukavni je balet. Ipak, odluku o takvom pothvatu, u ovom slučaju, dugujem želji da neke od onih trenutaka igre koje sam s ovom zbirkom proživjela, barem u natruhama, opišem. Potencijalnom čitatelju ovoga osvrta dugujem ispriku: zanesena glasovima, nisam mogla odabrati jedan svoj pa ću prigrliti obje pozicije, subjektivnu i teorijsku, pretvorivši ih u jedan šizoidni entitet koji će koristeći oba diskursa pisati ono što mu se kao prirodno nameće pa ostavljam otvorenim tekstu da razbije njegove (moje) paramnezije kao koljena.

Tko god da nam govori, uvijek to čini plavih usta.

Isušeni Mississippi zbirka je koja već na prvo čitanje dekonstruira unutarnje u vanjskom i obrnuto te stvara vlastitu kartografiju/historiografiju koja sukobljava privatne i javne prostore iz perspektive nekoliko subjekata kojima se Kolić u stvaranju fragmentiranog poetskog univerzuma koristi, te ovisno o tome kojem smo čitanju skloniji, u njegovoj poeziji možemo otkriti jednu nelinearnu, ali povezanu priču ili niz rascjepkanih, divergentnih impresija.

Proces čitanja subjektivne/male povijesti u Kolićevoj poeziji uvelike me podsjeća na pokušaj urednog preslagivanja ormara: u nastojanju da se pronađe jedinstveno klasifikacijsko načelo, nazivnici se disociraju i grade vlastite poveznice, otvaraju svoje ladice i umeću sjećanje u procijepe koji nisu ranije bili prepoznati kao mjesto za to i koji poput šamara podsjećaju onoga koji ih slaže da organizacija nije moguća: pretpostavljam da imam pet godina/jednako tako da je netko bio uza mene / moguće je također da nije čovjek / sjena se ispričala toga dana (casting za Petra Pana) / dakle ona nije / ali je ona i nije čovjek / kuja ili pas / onda je on.

Sadašnjost koja se u ovoj vizuri pojavljuje tek kao moguća, ali ne i stvarna perspektiva, što je posljedica poigravanja pop-kulturnim referencama ili ironijom koju subjekt izražava nad vlastitim sustavom - sinoć sam iz ljekarne / donio im tucet antifona / radostan jer to moram.

S druge strane, niti ova pozicija sadašnjeg nije finalna, budući da lirski subjekt otkriva što se događa kada je od ironijskog ogoljen i kada je spreman priznati vlastitu fragilnost; tata, kupi mi miris za sobu/trenutno tamo dreči koža/i samoća je uznemirena/predstavlja se kao udžbenik iz prirode i društva/ma i ona je luda/tata ponovno lutam

Centralni motiv zbirke, ili bolje rečeno nad-poetika Kolićeva rada, uporaba je praznog mjesta, odsutnog koje postoji već u samom imenu (odsutna rijeka), ali se postavlja kao i provodna misao te ono što sintetizira poziciju svih lirskih subjekata koje u zbirci nalazimo, neovisno o tome je li riječ tome da su ljuljačke zaigrane i prazne, da se ona rado, a i jedva sjeća, da ono dijete s početka nema ime, odnosno, neovisno o tome slušamo li dijete, adolescenta, ženu ili muškarca. Kolićeva metonimijska igra upisuje melankolični takt u svaku od ovih pozicija upirući prstom na odgovornost od koje je netko odustao te na posljedice praznog mjesta za sustav pojedinačnog lirskog subjekta. Prostor i sjećanje, koji su za ovu zbirku simbionti, upisuju se na mjesto odsutnog kao višeglasni blues, gradeći pritom umjesto jedinstvenog subjekta, atmosferu krzmanja i tranzicije kroz vrijeme/prostor, jer tko god da nam govori, uvijek to čini plavih usta. Potencijalni naziv za modus lirskih subjekata jest tihi krik; iako zbirka rijetko nameće/eksplicira neko emocionalno stanje, teško je pobjeći od osjećaja da upravo je minimalna artikulacija koju Kolić gradi koristeći konkretne predmete i njihovo preplitanje s maglovitim sličicama, ono što rezultira bolnim spleenom: Orsago je ugoda zar ne / grana padano i bibanesi i cabernet sauvignon / pa ponavljanje dana u tjednu / datumi i križanje / gle / mašemo ti odavde / koji je danas dan.

Kolićeva zbirka u mom je čitanju upisala svoj život u moje jutarnje kave i ostavila intenzivan osjećaj plavog nad jednim dnevnim bivanjem, vjerovat ću, stoga, obećanju iz prošle zbirke –pokazat ću ti akrobacije, baš ja! –i još jednom prošetati koritom.