Pojedine tekstove pišem samo ne bi li spomenuo neke knjige koje su me pogodile, obilježile, dotakle proteklih dana... Prošli su tjedan u tome uspjele dvije. Prvu je donio ćelavi Vuk. Bez najave i s leđa (tako mi je položen stol u odnosu na ulaz u “uredsku” prostoriju, ali ima u tome i ponešto metafore). “Everything Bad is Good for You” Stevena Johnsona. Iako naslov zvuči kao kakva samopomoć nije.

Riječ je o bistrom štivu ukratko opisivom kao razmatranje utjecaja niza produkata popularne kulture i industrije zabave/slobodnog vremena na naš kognitivni razvoj i to s obranom intrigantne tvrdnje da smo zbog njih sve pametniji, napredniji, oštroumniji... Johnson se posebno trudi dokazati kako se to jako odnosi na našu djecu iako smo subjektivnog dojma da sve propada uz opadajući standard znanja, kulture, ozbiljnosti... Knjiga ima staža i primjerima vodi u daleku 2005. godinu, pa su ilustracija za teze serija Zapadno krilo i igara poput originalnih Simsa, ali zbog toga ne gubi na intrigantnosti, uvjerljivosti i relevantnosti za ovaj trenutak u kojem smo izgubljeni u svijetu GTA 5 i moru ponude Netflixa.

I Brickzine ju mora imati negdje u svojim manifestima i temeljima.

Spori do boli

Pravi okidač ovog teksta je činjenica da knjiga nije prevedena na hrvatski jezik, uostalom kao ni tisuće sličnih, stručnih, mozgovno nadražujućih, relevantnih naslova. Zapravo, ni jedna knjiga Stevena Johnsona nije prevedena na hrvatski, a fina je to niska čiji naslovi već nešto dobro sugeriraju: “How We Got to Now”, “Future Perfect”, “Where Good Ideas Come From”, “Mind Wide Open”... Sve su posebno važne za promišljanje digitalne kulture i svih posljedica koje iz nje proizlaze. Naravno, ako želite biti i akteri, ne samo konzumenti…

Navedeno me navelo na razmišljanje o nečem što je bila tema i kroz proces stvaranja (Stay tuned!) novog strateškog plana Gradske knjižnice Rijeka, a to je pitanje budućnosti stručne i znanstvene knjige, publicistike na hrvatskom jeziku. Općeniti su to pojmovi pod koje prolazi širok raspon naslova - gusto pisana knjiga o najsofisticiranijim dostignućima kardiovaskularne medicine, vodič kroz slatkovodne ribe, filozofija South Parka, povijest historicističke arhitekture…

Nepregledna je lista dobrih naslova koji nikada neće dočekati izdanje na hrvatskom jeziku. A nije nebitno i o kakvoj je vrsti naslova vrlo često riječ - uz najsofisticiranije radove o uskim stručnim područjima (od moderne poljoprivrede do razvoja UI-a) interes za prevođenje kojih nema baš nitko, hrvatski nikada neće dočekati ni sloj knjiga koje na popularniji, pristupačniji, ali izrazito intrigantan način promišljaju kakve aktualne procese kroz splet sociologije, ekonomije, povijesti, tehnologije... Dugačka je lista naslova koje naizgled nema smisla prevoditi jer pripadaju onim “cool” knjigama o aktualnim temama koje vrijede dvije, tri godine te nakon toga postaju povijest. Evo nekih naslova iz privatne biblioteke na koje ciljam ne bi li shvatili duh: 3D Printing Will Rock A World, The Fourth Industrial Revolution... Novi modeli 3D printera, novi momenti UI razvoja ubrzo će ih učiniti predmetima rubrike retro. Dok se zavrti domaći izdavački motor, prikupe sredstava, prošli su vlakovi aktualnosti i relevantnosti...

Budućnost strane stručne knjige na hrvatskom jeziku zato je vrlo neobična te mi intuicije, a ne kakva posebna istraživanja koja nikada ni nećemo dočekati, govore i da je vrlo mutna. Profesionalci imaju sklonost dobro poznavati ponekad i više stranih jezika, a engleski jezik je prvi put u povijesti dio normalne pismenosti. Osoba koja ne čita knjige na engleskom jeziku zapravo ni nije pismena u pravom smislu riječi. Nije to ništa novo - profesionalci i stručnjaci su uvijek čitali na različitim jezicima - 70% klasične hrvatske stručne knjige i znanosti druge polovice XIX. i prve polovice XX. stoljeća rođeno je na temelju njemačkih izdanja i autora.

Društvena mobilnost bez mobilnosti

Zajedno s poznavanjem stranih jezika udružuje se činjenica najveće dostupnosti novih knjiga u povijesti - sve te online knjižare, posebno famozni Amazon, u našim su životima na dublji način nego što je ikada bila bilo koja lokalna knjižara ma koliko god bila šarmantna, ažurna, imala odličnog susretljivog voditelja.... Ali ni to nije kraj nabrajanja elemenata potpuno novog trenutka… Na ekranu možda nije toliko gušt čitati kakav dobar triler (ja bi osobno iskustvo opisao čak i odvratnim ), ali istog dana u trenutku objave doći do kakvog sofisticiranog stručnog naslova iz područja sociologije, marketinga ili kulture, istovremeno kada i netko u New Yorku, pravi je užitak na iPadu. Kao individue živimo renesansu s morem mogućnosti i izbora. No neki moraju dignuti i obrvu.

Takve su svakako narodne knjižnice, posebno one u gradovima srednje i manje veličine. Jednostavno, s ograničenim financijskim sredstvima i nabavnim politikama skromno usmjerenima na tu vrstu naslova, stanjivat će se baza pojedinaca koji knjižnicu u tom segmentu uopće trebaju. U tome pak leže daljnja dva rezultata - prvi je da će se od knjižnice udaljavati najaktivniji motori društva - najveći stručnjaci koji će sve potrebe zadovoljavati na potpuno druge načine. Uvijek će netko, pa i ti ljudi, trebati dobre trilere i ljubiće, ali nekako kao da u tome nije poanta društvenog ulaganja u knjižnice. Druga, a mislim i društveno neugodnija posljedica, slijedi za sve one koji ne mogu švrljati Amazonom i nesmetano mjesečno naručivati više knjiga za nekoliko stotina kuna vrijednosti. Ako do tih naslova ne možete ni u knjižnici u rukama već imamo ozbiljniji problem na cijelom nizu društvenih fronti, prijetnju stvaranja ekskluziviteta znanja i sprečavanja razvoja svih mogućih talenata pojedinaca, naposljetku stagnaciju ionako slabe vertikalne društvene mobilnosti.

Na prvu super, ali...

Znanje je godinama imalo pomalo aristokratsku/”svetu” prirodu za izabrane, posebno do izuma tiska, a naizgled paradoksalno to bi moglo eskalirati do novih neslućenih razina unatoč svoj prividnoj demokratizaciji i pristupačnosti razvojem interneta. O tome je govorila druga knjiga koja me pogodila Keenova “Internet nije odgovor”… Neću prepričavati knjigu već ilustrativan razgovor s tatom. Na njegovoj običnoj plaći obiteljski su troškovi od nekih 1000 kuna, a ja koji sam tehnološki najnabrijaniji više ni ne živim u toj obitelji već imam svoje račune. I čovjek naravno ima normalnu dilemu - nije siguran da sav taj Viber “flow” međusobnih dodirivanja, uronjenost u Facebook statuse i poneki Netflix komad (obično piratiziran, budimo iskreni) predstavlja dodanu vrijednost kojoj smo se nadali.

Dolazimo do toga da je dostupno puno toga, ali puno toga nepotrebnog. A da ne govorimo koliko je teško doista probrati dobro i korisno. Sve više toga sugerira da ćemo plakati za fokusom, skromnijim, ali relevantnim izborom, dobrim vodičima kroz obilje...  Evo, upravo i Facebook objavljuje da “timeline” kaos nema smisla i da žele fokusiranije obiteljsko i prijateljsko iskustvo, s manje korporativnog sadržaja, medija i  vijesti… Pazite, a oni su nas do toga doveli i sada u nečem potpuno drugačijem jasno vide i dolare.

Ovo će biti jako zanimljivo...