Rasprave oko Nezavisne Države Hrvatske koje nastavljaju okupirati i razdvajati mišljenje hrvatske javnosti, čak šezdeset i devet godina nakon njenog nestanka, mogu stvoriti dojam poznavanja i dovoljne istraženosti te vrlo važne epizode hrvatske povijesti. Međutim povijest NDH u svakom slučaju i dan danas nije u dovoljnoj mjeri istražena, upravo je zbog tog važna knjiga Daniela Rafaelića pod nazivom Kinematografija u NDH koja je svjetlo dana ugledala u prosincu 2013. godine. Daniel Rafaelić je povjesničar filma koji kao vanjski suradnik predaje na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Rafaelić je na knjizi marljivo radio više od deset godina koje su bile obilježene opsežnim proučavanjem arhivske građe prilikom kojeg je i sam otkrio dotad nepoznate i izgubljene filmove koji su obilježili kinematografsko stvaralaštvo u NDH. Rafaelić je knjigu sadržajno podjelio kronološki, pa se tako knjiga sastoji od 5 cjelina od kojih svaka godina od 1941.-1945. zauzima po jedno poglavlje.

Kinematografija NDH nastaje na temeljima koje je postavila kinematografija Kraljevine Jugoslavije, no ona se radikalno reformira. Prije svega 1941. započinje praksa nasilnog oduzimanja filmske tehnike i kina koji su do tada bili u vlasništvu Srba i Židova. Židovima se striktno zabranjuje sudjelovanje u kinematografskoj djelatnosti. Između ostalog, na području NDH zabranjeno je prikazivanje filmova s kojima su NDH i njene zemlje saveznice bile u ratu, što je dovelo do zabrane tada omiljenih američkih filmova. Prvi film proizveden u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj bio je naravno ideološko-propagandnog karaktera, a ostao je poznat kao Poglavnikov govor. Film prati prvo javno obraćanje poglavnika na Trgu Stjepana Radića (današnjem Trgu svetog Marka) u Zagrebu 21. svibnja 1941. godine.

Uz brojne druge samostalne igrane ili dokumentarne filmove, vjerojatno najvažnije kinematografsko dostignuće NDH bio je Filmski žurnal Hrvatska u rieči i slici. Prvi takav žurnal izašao je 28. kolovoza 1941. U početku je bio dvotjednik, a kasnije izlazi svaki tjedan. Žurnal je imao imao informativnu, ali i propagandanu funkciju, u njemu su prikazane najvažnije vijesti iz političkog, kulturnog i sportskog života u tadašnjoj NDH. Najčešće se prikazivao u kinima prije početka filma koji su gledatelji došli gledati. Žurnal je ujedno i najdugovječniji kinematografski projekt kojeg je izvodila NDH, a izrađen je po uzoru na slične projekte u Njemačkoj i Italiji. Najlakše bi ga bilo opisati kao svojevrsni, propagandom zatrovan, dnevnik onog doba. I dan danas takav oblik žurnala povjesničarima služi kao prvoklasni izvor pomoću kojeg je lakše dočarati prilike koje su vladale u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Što se tiče same infrastrukture, autor napominje da je 1942. godine u NDH postojalo 155 kina, od kojih 10 putujućih. Najveća kina u NDH bila su kina Tuškanac i Europa koja su imala 1100 sjedala. Godine 1943. broj kina povećao se na 164, a ukupno je u NDH bilo 60 tisuća mjesta za sjedenje u kinima.

NDH je između ostalog i jedna od zemalja koje su primljene u novoosnovanu Međunarodnu filmsku komoru čiji su članovi uglavnom bili države članice Trojnog saveza ili su bile pod njihovom okupacijom. No u komori su se našle i neutralne zemlje poput Švicarske, Švedske i Turske. Komora je osnovana s idejom da ojača europsku kinematografiju te da se stvori određena vrsta autarkije, odnosno samodostatnosti Europe u filmskoj proizvodnji. Primitak i djelovanje NDH u toj komori predstavlja značajan iskorak u promociji NDH na međunarodnoj razini, a između ostalog kinematografima iz NDH omogućava se i pristup dodatnom obrazovanju i jeftinijoj opremi iz inozemstva, poglavito Njemačke. Govoreći o međunarodnom uspjehu kinematografije valja naglasiti da je gotovo najveći uspjeh ostvaren zahvaljujući kratkim dokumentarnim filmovima koji su se bavili zdravstveno-higijenskim obrazovanjem stanovništva pa se tako spominje da je za inozemstvo prilagođeno 16 takvih filmova već 1943. godine. Osim detaljne analize gotovo svakog inozemnog filma koji je ili sniman ili koji je snimila NDH autor nam donosi i brojne podatke o društvenim reakcijama na određene filmove, ali i brojne anegdote sa snimanja ili gostovanja stranih filmskih zvjezda.

U konačnici možemo reći da je Daniel Rafaelić napisao knjigu koja svakako pruža veliki doprinos proučavanju povijesti NDH. Knjigom je Rafaelić obuhvatio gotovo sve aspekte povijesti kinematografije NDH, od društvenih, političkih, ideoloških, kulturnih i međunarodnih aspekata te svakako treba pohvaliti sveobuhvatnost autora što dokazuje i količina arhivske građe koja je korištena prilikom proučavanja. Naime knjiga nije pisana samo temeljem arhivske građe iz Hrvatske već i iz njemačkih arhiva poput Bundesarchiva i Filmarchiva u Berlinu. Svaku pohvalu treba iskazati na sistematičnosti, ali i objektivnosti autora te visokom znanstvenom standardu. Kada bismo morali pronaći mane u Rafaelićevom djelu, tada bismo mogli napomenti da nedostaje komparativan pristup. Kada se npr. spominje broj kina i sjedećih mjesta, količina proizvedenih i cenzuriranih filomova te cijene ulaznica korisno bi bilo vidjeti kakva je situacija istovremeno vladala i u drugim zemljama saveznicama Trojnog pakta.

Težnja da knjiga bude što sveobuhvatnija realizirana je pod cijenu toga da „prosječnom čitatelju“ može doći do zasićenja detaljnim podacima poput brojnih nabrajanja imena glumaca, imena filmova ili količine filmske vrpce koja je utrošena na neki film, čime se gubi konzistentnost i laka čitljivost ove knjige. Međutim valja naglasiti da je Kinematografija u NDH svakako knjiga koja se mora naći na policama ljubitelja ove tematike, zaljubljenika u povijest filma i povjesničara koji se bave temom NDH. 

Fotografije: Naklada Ljevak