Sjedam u bus za Zagreb. Kao i uvijek, uz mene je knjiga. Ovoga se puta radi o nedavno tiskanoj drugoj zbirci priča mladog autora iz Zagreba. Njegovo je ime Andrija Škare, a knjiga se zove „Život svijeta koji će doći“.

Bus kreće. Ljudi oko mene pomalo nestaju. Postoje samo riječi. I ja nestajem.

* * *

Uronila sam u minijature iz svijeta koji jest i koji će doći. U komadiće svakodnevice. Oni su lišeni bilo kakve ideje o grandioznosti, a upravo su zato grandiozni jer nam ne lažu. Ne muljaju nas. Autor vrhunski portretira međuljudske odnose i prenosi na papir one svakodnevne, naizgled nebitne razgovore, koji zapravo čine život. Pušta da se stvari jednostavno događaju. One ga vode. A on im daje priliku da se pokažu svijetu.

Čitajući, čini se kao da smo dobili prozor u nečiji život – nema velikih uvoda i nepotrebnih zaključaka. Dobivamo fragment, a taj mali fragment navodi nas na razmišljanje, na doživljavanje različitih osjećaja, tjera nas da se zapitamo o svom životu i životima onih oko nas. Likovi su okarakterizirani u nekoliko riječi, ali i to nam je sasvim dovoljno da ih upoznamo – ili možda bolje reći da (se) prepoznamo?

Autor stilski samouvjereno vlada riječima i svaka je tu s razlogom. Nema nepotrebnih digresija. Sve što je napisano, neophodno je. On piše tako ugodno kao da je to najprirodnija stvar na svijetu. A njemu vjerojatno i jest.

Što se same strukture knjige tiče, radi se o tri ciklusa priča koje su prekinute s dva intermezza. Svaka priča ima svoju glazbenu kulisu – pjesmu koja prati priču (ili priča prati pjesmu?). Upustila sam se i u tu avanturu – kako počinjem čitati novu priču, s mobitela puštam pjesmu koju je Andrija zamislio. U slušalicama odzvanjaju Smithsi, Belle & Sebastian, i još mnogo autora i bendova za koje do sada nisam ni čula, ali mi potpuno odgovaraju. Iskustvo je sada potpuno.

Ne prepoznajem to što svira, nije baš nešto što bih slušao kod kuće, ali osjeti se odmah da je nešto što vrijedi. Nešto u što je uložen trud. Nešto čemu nije bila jedina namjera pokušati zaraditi na umjetnosti. Nešto što je dovoljno kompleksno da možeš slušati punom pozornošću, a opet dovoljno ugodno da funkcionira i kao pozadina. (iz priče „S ploče, molio bih lijepo“)

Teme koje autora zaokupljaju direktno su vezane za njegov život – to su glazba, rad na televiziji, ljubavne i prijateljske veze, pisanje i snalaženje u svijetu izdavaštva. U ovim pričama ima i elemenata fantastike, iako oni nisu ključni. Zapravo je možda najbolje reći da su priče malo pomaknute. Jer kako inače racionalno objasniti Sinišu s kokošjim nogama, čovjeka koji uzgaja plijesan na vlastitoj glavi ili Leonarda Cohena u tramvaju?

Ovo je toliko nepretenciozna knjiga da ju jednostavno morate zavoljeti. Autor ne pokušava silom stvoriti napetost i strukturu koje neminovno vode do velikog finala sa snažnom poantom. Nema onoga filmskog isprepletanja likova i njihovih priča u kojemu na kraju dolazi happy end i sve sjeda na svoje mjesto. Ne. Jer ni u životu ne dolazi uvijek sve na svoje mjesto, zar ne?

* * *

U Zagrebu obavljam ono što moram. Vrijeme je za povratak kući. Ponovno sjedam u bus. I ponovno me nema.

Završavam priču. Sređujem dojmove u glavi i izlazim iz tramvaja. Leđa su mi ukočena i lagano mi se vrti u glavi. Vani je hladno i bijelo. Cigaretni dim barikada je između mene i svijeta. Knjiga, sada nevažna, miruje u dubini džepa. Iza mene ne ostaju tragovi u snijegu. Poslije mene neće ostati ništa. Ne znam gdje sam, izgubio sam se. Nema me. (iz priče/intermezza "Nestajanje")

I tada napokon shvaćam: Život je ono što se dešava između čitanja knjiga. Samo intermezzo.