Novi roman zadarskog pisca Želimira Periša Mladenka kostonoga dočekan je frenetičnim hvalospjevima kritike. Trenutno je u žrvnju književnih nagrada i ne bi čudilo da ih par i pokupi. Inače, Periš do ovog romana nije bio nepoznato ime na našoj književnoj sceni; izdao je dva romana i po zbirku priča i poezije, a bio je i dugo godina spiritus movens književnog festivala Kalibar. Ali tek s ovim romanom ulazi u bend tri mušketira hrvatske književnosti koja crpe inspiraciju u regionalnom: od Međimurja Kristiana Novaka preko Like Damira Karakaša do - čitajte ovo uvjetno - Dalmacije Želimira Periša. Interesantno je i to što su sva trojica pod krilom istog izdavača. Dakle, urbani kvartovi, korporacijski uredi ili cyber svijet današnjice (Periš ih je ranije koristio) u našoj beletristici bitno lošije prolaze od Črne mati zemle, Sjećanja Šume ili Mladenke kostonoge.

Na zidu velike blagovaonice dvora kralja Nikole na Cetinju slika je Guslar Vlahe Bukovca. U kadru surovog Lovćena guslara slušaju Crnogorci u narodnim nošnjama, što je uvijek zgodan motiv za kakvu turističku priču strancima. A oni se, još od francuskog pjesnika Prospera Mériméea i njegove zbirke lokalnih lirskih pjesama La Guzla iz 1837. godine, zbunjuju pred zvukom ovog instrumenta. Tako počinje i roman, guslar Želimir Periš u bečkom zatvoru počinje svoju priču o vještici Gili, sve u desetercima. (Jadan ne bio 'ko ovo prevodio!). I tamo, u nekom selu pod Svilajom gdje se "djecu odgaja plašenjem", a dijete odraste kad se broj ograničenih praznih prijetnji dosegne, djevojčica Anka traži pomoć vještice Gile. Čitatelj je tako odmah katapultiran u krški svijet Papićevog filma Lisice, mada je početak romana odguslan više nego li jedno stoljeće prije.

Žuljevite i čvrste patrijarhalne ruke obavijaju se oko žena kao ritam narodnog kola po gumnima otvarajući tako spisateljski maestralan prostor tlapnji, praznovjerjima, snovima, budalaštinama, predrasudama, starim vjerovanjima i svom tom žilavom dinarskom životu.

Žuljevite i čvrste patrijarhalne ruke obavijaju se oko žena kao ritam narodnog kola po gumnima otvarajući tako spisateljski maestralan prostor tlapnji, praznovjerjima, snovima, budalaštinama, predrasudama, starim vjerovanjima i svom tom žilavom dinarskom životu koji ni danas nije nestao. U mnogo čemu je ova fikcija, ustvari, reakcija na današnja društvena događanja. A ta autorska zaigranost, ne samo u lingvističkom već semantičkom, pa i konceptualnom dijelu Mladenke kostonoge, ono je što ga čini unikatnim u našoj književnosti. Ili da otpjevamo: Gusle i mašta - Periševa bašta! A ja sad ostavljam teoretski potkovanijima da ispišu eseje (a bome ih gomila već i jest!) o svim pripovjednim tehnikama koje je u ovom romanu koristio, intertekstualnosti, metafikcijama, parodijama ili narječjima kojima likovi govore i vremenskoj lenti na kojoj šetamo naprijed nazad kako čitanje napreduje ili, kako mi izgleda, tako se u pisanju i sam roman podsvjesno razvijao te zahvaćao sve više slojeva, likova i intuitivno povezanih kratkih priča.

187873

Glavni lik romana, Gilu, tako vidimo kroz tuđe oči gomile likova u više priča i iz više perspektiva: na bukovačkom križanju cesta s djetetom, na velebitskim pašnjacima kao dijete, u očima i odsutnom dijalogu dominikanca ukopanog u zemlju jer ga vještica Gila, vračarica i vidarica, travarica i vilenica, tako liječi od ugriza poskoka. (I ako ima išta blisko ovom romanu kod nas, a nema, onda bi to bile poneke bijakovske pjesme Petra Gudelja). Jednako kao što je i pisac dio ovog romana čija nas ruka vodi kroz pedeset dvije glave (preko četiri stotine stranice) tako je i Gila transcendentna: čas je lovimo za vještičju metlu, a čas nam se kao sporedni lik pojavi u Istri ili među hajducima na tursko-mletačkoj granici, na desetine kilometara istočnije od Cetine pa sve bliže i dalje, do Mostara ili Čapljine. "Jednostavna je tajna učinkovitosti Gilinih vračarija, one rade jer nisu samo preslika metoda egzaktne znanosti, one su preslika metoda egzaktne znanosti začinjene misterijom, a ta liječi."

U epizodi svilarske radionice na zadarskom Smiljevcu najviše se osjeća autorova paralela s današnjim nejednakim društvom i kapitalističkim izrabljivanjem, osobito žena. Kao i podvojenost Gite, majke i vještice, lika s mnogo lica i naličja, uglavnom teškog i oporog vlaškog puta koji čitamo kroz njen život. I dok se Morlakijom bere lišće murve i hrani dudove svilce, Gilom se bave u bečkim uredima i dominikanskim skriptorijima, a ona u stalnim zbjegovima sanja o odlasku na otok. Ali prije nego li na njega i dođe već je bečka vračara Alice jer kako Bečani kažu: "To je mistika imperijalizma: Kog pokoriš, taj ti čita iz dlana." I kako roman odmiče nameće se osnovno pitanje koje proizilazi iz glavnog lika: Može li u ljudskom društvu, čija je osnova prodaja magle i opsjena ljudskosti, sve to ipak voditi nečem dobrom? Što se tiče superjunakinje Gile može, ali ipak ne može u kontekstu današnjice gdje svi oni skloni teorijama zavjere, instant rješenjima ili jednostavno glupostima ionako neće pročitati ovu knjigu.

Ciklički se preko vještičjeg brda Vrčeva, krajiškog Gospića, pazinskog kaštela, samostana u Bolu i otoka Silbe stalno nanovo vraća centrifugalnoj sili austrougarske prijestolnice. Ali, roman malo po malo, priču po priču, svilenu nit po svilenu nit razvija i svoj detektivski karakter u kojem se pod Svilajom pojavi i carska kočija.

Postoji i ta jedna glava romana (38.) u kojoj autor kroz glazbenu kritiku sedam klasičnih skladbi austijskog nadvojvode otvara priču o zavjeri na carskom dvoru. Mene je izulo iz cipela toliko da sam pomislio imam li uopće što napisati o ovoj knjizi a da nije izvještačeno, prepisano od drugih ili samo suho analizirano, malo više za sebe a više manje za potencijalnog čitatelja.

Svatko malo u romanu iskoče i sitne reference na aktualnu stvarnost, tako će pažljivi čitatelj izvući sliku Zadra koji je kulturološki prazan i politički premrežen dok je Šibenik, grad koji je na stijeni a ne kao Zadar u blagoj ravnici, mentalitetom određen kao iskreniji i življi. Osim tih regionalnih crtica, jako je pozitivno da je autor svjetlosnim godinama udaljen od one banalne klasične dihotomije selo - grad, ali, s druge strane, u teološkim raspravama benediktinskog opata i Gile, ipak nije toliko razigran kao, primjerice, netko tko se predstavlja kao Claudio Battistelli u predgovoru knjige Borisa Dežulovića Summa atheologiae. Mada je cijeli ovaj roman jedan veliki ludens s okusom gorkog pelina i uglavnom na dobroj bunici, ipak na trenutke teorijska koncepcija (iliti autorsko načelo) oduzima nam mrvicu daha. Toliko je dobro izrežirano da roman na trenutke moramo odložiti, odmoriti jer ne samo što nas ostavlja bez teksta za pisanja o tuđem pisanju, on nas usisa i ne pušta van, vještičja posla. Jer, na koncu i u totalu, ovo nije plivanje na dužinu bazena, ovo je devetnaestostoljetni maraton od Vlaja do Bodula, iz sela pod Svilajom prema carskom Beču, tako nam barem pjeva guslar Periš.

Koliko je bilo privlačno okultno, magijsko i nadnaravno u ovom vremenu pokazuje i film Iluzionst s Edwardom Nortonom. Mađioničar (spiritualist) u Beču tog vremena nešto je kao danas influencer na društvenim mrežama pa se tako roman, korak po korak približava svom finalu u glavnom gradu. Ciklički se preko vještičjeg brda Vrčeva, krajiškog Gospića, pazinskog kaštela, samostana u Bolu i otoka Silbe stalno nanovo vraća centrifugalnoj sili austrougarske prijestolnice. Ali, roman malo po malo, priču po priču, svilenu nit po svilenu nit razvija i svoj detektivski karakter u kojem se pod Svilajom pojavi i carska kočija u kojoj vidarica Gila treba nekog "izliječiti". I već negdje na polovici Mladenka kostonoga se doslovno pretvara u igru, tako možemo, po autorskoj sugestiji, preskakati poglavlja, ako smo dovoljno avanturistični i ako ima djeteta u nama. Ljekovito bilje, magični simboli, drevni bogovi, brojalice i pjesmice, igre i drpanja, karavanski putevi, životinje i ljudi, izmjenjuju se u staklenim kuglama kojima autor žonglira magijski zapisujući riječi (jer samo zapisane riječi imaju magijske moći) dok čitatelj, malo po malo, otkriva stvarnosne konture priča i sam aktivno sudjelujući u njima. On se od pasivnog konzumenta pretvara u onog koji se aktivno igra, ako hoće, podrazumijeva se.

Čitajte dalje, igrajte se jer: "U ničemu je previše stvari. Ništavilo je puno zamki."

Na kraju knjige je i popis lokaliteta kroz koje se provlači radnja. Ono početno selo ispod Svilaje nije imenovano, a neke geolokacije i nisu baš sto posto tagirane. Na primjer zbjeg Vlaha od Dubravske visoravni do Posušja, mada odlična priča i paralela na migrantsku krizu, ima svoj feler: na kolima preko sedrenih barijera prelaze Tihaljinu pred Drinovcima, a to je malu mrvicu geografski nategnuto. Za kraj autor vas poziva i da posjetite glavne lokacije romana kao svojevrsni Gilturist, što je pak uvijek upitno jer s Mladenkom kostonogom naučimo da tanka je granica između toga kad fikcija parodira zbilju, a kad stvarnost prelazi u priču i postaje čista magija.

I na jednom od mnogih mogućih krajeva, meni ovaj roman ne vuče, kako Jurica Pavičić kaže, na Araličin svijet u koji je bačen kompjuterski virus (mada guslarski zvoni) već na Pravijek Olge Tokarczuk koja je gola i bosa ubačena u morlački kamenjar.