Srećom, nikad nisam bila (i odavno sam se pomirila s tim da nisam) kul pa mogu ovako otvoreno i javno priznati da se poprilično angažiram oko Eurosonga svake godine. I to ne samo u smislu da pobožno gledam oba polufinala i finalnu večer, već obično sve pjesme i izvođače znam i poznajem mjesecima prije samog trenutka održavanja najpoznatijeg glazbenog natjecanja na svijetu. I nije me sram! Znate zašto? Jer je tako prokleto zabavno!

Ove godine fanovi Eurosonga bili su dvostruko više uzbuđeni nego inače zato što se posljednje natjecanje održalo u svibnju 2019. godine kad je Duncan Laurence svojom čeznutljivom i himničnom baladom „Arcade“ osvojio Europu i donio pobjedu Nizozemskoj. U tom trenutku nitko nije niti slutio da će Duncan titulu pobjednika držati čak dvije godine. U proljeće te sad već notorne 2020. godine završio je život koji smo poznavali i uzimali zdravo za gotovo. Sve je utihnulo, pa tako i glazba. Po prvi put u svojoj dugoj 64-godišnjoj povijesti Eurosong se nije održao, iako su sve pjesme bile odabrane i spremne.

Pandemijski modeli

Globalna pandemija zatekla nas je nespremne u svim sferama života, no organizatori Eurosonga odmah su se odlučili pobrinuti da se više nikad ne dogodi takav scenarij u kojem je održavanje natjecanja nemoguće. Za 2021. godinu pripremili su čak četiri potencijalna modela. Model A je, naravno, onaj najoptimističniji koji podrazumijeva održavanje Eurosonga u punom sjaju s nastupima uživo pred publikom, dok je najpesimističniji model D podrazumijevao snimke nastupa u praznim dvoranama.

Ipak, valja napomenuti da je od više od 20.000 napravljenih testova svih ovih tjedana uoči i za vrijeme Eurosonga bilo tek desetak pozitivnih, pa možemo već sad reći da je organizacija bila uspješna.

U konačnici se ostvario model B: stroge sigurnosne mjere, ograničen broj gledatelja i svakodnevna testiranja svih prisutnih (izvođača, članova delegacije, novinara i publike). Nitko nije smio ući u rotterdamsku Ahoy arenu bez negativnog testa na Covid-19. Otkazane su sve popratne aktivnosti i zabave koje su se inače održavale u danima koji prethode samom natjecanju, a izvođači su se smjeli kretati samo u svojim „društvenim mjehurićima“ i nisu se smjeli družiti s ostalim ljudima izvan njih.

No podmukli virus očito koristi i najmanje trenutke nepažnje da se uvuče tamo gdje ne smije, pa je tako unatoč mjerama bilo određenih problema. Dvojica su članova islandskog predstavnika Daði og Gagnamagnið imali pozitivan test na Covid dan prije nastupa u drugom polufinalu i zbog toga nažalost nisu mogli nastupati uživo ni u polufinalu ni u finalu u koje su se uspjeli plasirati, već se umjesto toga pustila snimka s generalne probe. A i gore spomenuti Duncan Laurence nije na kraju uspio još jednom uživo izvesti u finalnoj večeri svoju pobjedničku pjesmu jer je i on postao meta nesretnog virusa. Ipak, valja napomenuti da je od više od 20.000 napravljenih testova svih ovih tjedana uoči i za vrijeme Eurosonga bilo tek desetak pozitivnih, pa možemo već sad reći da je organizacija bila uspješna.

Upravo zbog straha od gore navedenih zdravstvenih zavrzlama, predstavnica Australije ranije ovog mjeseca priopćila je da neće doći u Rotterdam zbog strogih restrikcijskih mjera australske vlade koje onemogućuju napuštanje zemlje i ulazak u istu, već da će se umjesto nastupa uživo pustiti snimka. Da, Australija se natječe na Eurosongu već šest godina. Ne, Australija nije u Europi. Ne, uopće nije naporno svake godine čitati iste komentare na društvenim mrežama „OTKAD JE AUSTRALIJA U EUROPI, HAHA, NETKO JE IMAO DVA IZ ZEMLJOPISA, HAHA“. Da, ovo zadnje je bio sarkazam. Zamislite, i Florida je bila ove godine na Eurosongu. Doduše, ne američka savezna država, nego reper Flo Rida, ali samo hoću reći da na Eurosongu ništa nije nemoguće.

Sve je to politika, često vole reći ogorčeni predstavnici zemalja nakon što ostvare loš plasman. Ne, srce, nije to sve politika nego si ti poslao očajnu pjesmu. 

Sad kad smo ponovili geografiju, vrijeme je i da se osvrnemo na „slona u sobi“: politiku. Sve je to politika, često vole reći ogorčeni predstavnici zemalja nakon što ostvare loš plasman. Ne, srce, nije to sve politika nego si ti poslao očajnu pjesmu. Istina, ponekad život nije pošten pa i dobre pjesme ne dobiju pozornost koju zaslužuju, no to je neka druga priča.

Susjedska posla

Istina je i da je relativno što je „dobra pjesma“, nemamo svi iste kriterije po tom pitanju. Međutim, neupitna je činjenica da na Eurosongu u pravilu vladaju dobrosusjedski odnosi. Susjedi daju bodove susjedima, što je ponekad doista antipatično, pogotovo ako je pjesma kojoj su svečano dodijelili 12 bodova žešći šrot, a još više ako nemaš susjeda.

Peh za Portugal koji graniči samo s jednom drugom državom. Ali čekaj malo. Portugal je pobijedio 2017. godine. Kako to, kako to, pita se Vojko V. Zato što su poslali kvalitetnu pjesmu i ljudi su to prepoznali. Ergo, može se kad se hoće.

Osim toga, svi slavimo kad Srbija, Bosna, Slovenija i Crna Gora dodijele bodove Hrvatskoj i to nam je super, ne vidimo problem u tome. S druge strane, snebivamo se kad Cipar dodijeli Grčkoj i Grčka Cipru. Ili Norveška Švedskoj i obrnuto. I vjerojatno se i oni zgražaju oko nas Balkanaca kad mi veselo krenemo jedni druge častiti dvanaestkama. Dvostruki standardi posvuda u životu, pa tako i ovdje.

Tu je i problematika „velike petorke“, odnosno država koje automatski svake godine nastupaju u finalu jer stavljaju najviše novčića u kasicu prasicu iz koje se crpe sredstva za organizaciju ovog glazbenog spektakla. To su Velika Britanija, Francuska, Italija, Njemačka i Španjolska (plus prošlogodišnji pobjednik natjecanja, što je ove godine bila Nizozemska). Neke od njih (vas gledam, Velika Britanijo i Džermanijo) misle da ih svi mrze zbog njihovog povlaštenog statusa i da se zato već desetljećima druže na dnu tablice u finalu.

Naravno, Britanci ove godine krivca traže i u Brexitu jer ih sad navodno ne volimo zbog toga. Pa da, svima je najbitniji faktor u životu to je li Ujedinjeno Kraljevstvo dio EU-a ili ne kad uzmu telefon u ruke i krenu glasovati nakon onih čarobnih riječi „Europe, start voting now!“ Iz pouzdanih izvora znam da su Sigrit Guðmundsdóttir (32) iz Reykjavika, Gedeminas Adomaitis (44) iz Vilniusa i Agnieszka Kowalcyzk (66) iz Varšave svi žarko željeli glasovati za Veliku Britaniju jer im je pjesma bila super, ali jednostavno im savjest nije dopuštala zbog Brexita.

Uozbiljimo se na trenutak i suočimo sa situacijom. Ove je godine britanska pjesma bila slušljiva, ali nezanimljiva i nije se ni po čemu istaknula. Španjolska limunadica zvuči kao špica trećerazredne „Televisa presenta“ sapunice, dok Njemačka kao da je poslala pjesmu za Turbo Limač Show, a ne za Eurosong. Zato su svi od njih redom dobili nula bodova od publike, a nisu dobili puno više ni od žirija. Zasluženo.

Preostale dvije članice velike petorke, Francuska i Italija, s druge strane furaju svoj đir, šalju zanimljive i kvalitetne pjesme te shodno tome ove godine doslovno gledaju s visoka ove tri gore spomenute biserke i mašu im s prvog i drugog mjesta. Također zasluženo.

Natjecanje za pjesmu Europe često prate razne predrasude i nerijetko se spominju riječi „kič“ i „treš“. Ni najzagriženiji fan Eurosonga neće poreći da su neke pjesme zaista takve. Međutim, odgovorno tvrdim da se svake godine može pronaći barem deset pjesama koje su zaista dobre i kvalitetne. Svatko može naći nešto za sebe, ovisno o tome što traži. Ali samo ako sve predrasude zaključa u jedan ormarić duboko u sebi i zauvijek baci ključ. Ili bar dok ne završi natjecanje.

Svi imamo neke žanrove koje volimo više i koje volimo manje, a jedna stvar koja se ne može poreći jest da je Eurosong šarolik u svakom smislu te riječi. Pa su tako ove godine oni koji vole malo ozbiljniju glazbu mogli uživati u fantastičnim izvedbama francuske predstavnice Barbare Pravi i Švicarca Gjon's Tears. U ovu bih kategoriju stavila čak i belgijske predstavnike Hooverphonic, pa i Portugalce The Black Mamba.

Ples, ples, ples...

Istaknula bih i rumunjsku predstavnicu Roxen s pjesmom „Amnesia“ koja govori o važnosti ljubavi prema sebi i kojoj je nažalost (ali zasluženo) promaknuo plasman u finale zbog loše vokalne izvedbe, a tu je i „bugarska Billie Eilish“ Victoria koja je imala vokalno znatno suvereniji nastup, ali ipak nedovoljno pamtljivu pjesmu.

Oni koji vole nešto drugačije, upečatljivo, zabavno i neočekivano, mogli su se razbacati uz etno-elektro hit „Shum“ ukrajinskog benda GO_A, već spomenute Islanđane i njihovu „10 Years“, otkačene The Roop iz Litve i njihovu „Discotheque“ s porukom da je u redu ako plešeš sam (doslovno i figurativno) ili pak rusku predstavnicu Manizhu s njezinom mješavinom tradicionalne i suvremene glazbe te odom ruskim ženama i njihovoj borbi za jednakost u pjesmi „Russian Woman“. Za one koji pak vole nešto žešće i energičnije, tu su bili neponovljivi Talijani i meni osobno manje zanimljivi Finci.

Najzastupljeniju kategoriju pjesama očekivano čine plesne pop pjesme čija je prednost ta što brzo ulaze u uho i u kombinaciji s dobrim scenskim i vokalnim nastupom mogu postići velike uspjehe na Eurosongu.

Najzastupljeniju kategoriju pjesama očekivano čine plesne pop pjesme čija je prednost ta što brzo ulaze u uho i u kombinaciji s dobrim scenskim i vokalnim nastupom mogu postići velike uspjehe na Eurosongu. Njihov je nedostatak taj što uglavnom sve zvuče isto ili vrlo slično pa se moraju dobro potruditi da bi se istaknule.

U tome veliku ulogu imaju plesači, plesačice, koreografije, outfiti, vokali, prateći vokali, scenografija i sve to što neki pogrdno vole zvati kičem. Osim Cipra, San Marina, Malte, Azerbajdžana, Izraela i Srbije, između ostalih, tu bih ubrojila i našu Albinu, za koju mi je iznimno žao da nije ušla u finale jer smo ove godine po prvi put nakon dugo vremena poslali nešto čega me nije bilo sram.

Međutim, imala je tu nesreću da je u njezinom polufinalu bilo dosta sličnih pjesama i prilično sam sigurna da bi u drugom polufinalu prošla bez većih problema. Ispostavilo se naposljetku da je bila jako blizu jer joj je nedostajalo svega pet bodova da u finalu brani boje Hrvatske. Šteta.

Ne bi bilo u redu ne osvrnuti se na subotnji trijumf Italije. Moram priznati da su meni Måneskin odmah bili jedni od favorita. Siguran i čvrst vokal, ekstravagantna odjeća i obnažena torza ukrašena tetovažama, žestina i energičnost, dobar stari rock koji, pokazalo se, nikad neće umrijeti. I pirotehnika. Puno pirotehnike. Zvučali su jednako dobro kao i na studijskoj snimci.

Uostalom, lijepo su se sami opisali: fuori di testa ma diversi da loro (van pameti, ali drugačiji od ostalih). Naravno, nije to svačija šalica čaja, štono bi rekli Englezi, ali to je život. Nikad nisu svi zadovoljni, probajte to ne shvaćati tako ozbiljno i osobno. Ni meni se nije svidjelo kad je pobijedila Rusija 2008. godine ili patetični Azerbajdžanci 2011. godine, pa nisam imala ispade na društvenim mrežama zbog toga. Možda će druge godine pobijediti netko tko više odgovara vašim glazbenim afinitetima, a ove godine pustite da guštamo mi rokeri u duši.

 

Žao mi je što je, po mom mišljenju, apsolutno zasluženu pobjedu pokušao zasjeniti nekakav incident navodnog šmrkanja kokaina pred kamerama (za koji sam iz svega viđenog i pročitanog prilično sigurna da se nije dogodio), ali nadam se da će to uskoro pasti u zaborav, dok će samu pjesmu zaista biti teško zaboraviti – bilo zato što vam se sviđa ili upravo suprotno. Ipak, većina je odlučila: Måneskin nikako nisu bili zitti, ali su zato bili buonissimi, zahvaljujući čemu Eurosong iduće godine gledamo u Italiji.

Budući da u svibnju svi postaju stručnjaci za Eurosong kao što postaju stručnjaci za nogomet za vrijeme svjetskog i europskog prvenstva, uvijek se traži nekakav „recept za pobjedu“. Mišljenja sam da nema formule koja će upaliti svake godine. Ne treba raditi pjesme „za Eurosong“ i kopirati prethodne pobjednike, nego raditi dobre pjesme koje će se svidjeti Hrvatima, a onda svima ostalima, koje će se vrtjeti na radiju, koje će biti zanimljive. Treba poraditi na kvaliteti Dore pa će uz malo truda doći i malo veći uspjeh. Recept je u principu vrlo jednostavan: dobra pjesma, dobar nastup i malo sreće.

Ispostavlja se da je dobra glazba univerzalni jezik koji svi razumiju čak i onda kad ne razumiju.

Poanta je u tome da ne dobivaš samo visoke ocjene susjednih zemalja, već da napraviš pjesmu zbog koje će ti bodove dati i sve ostale zemlje. Ove se godine pokazalo da nije čak toliko ni važno na kojem se jeziku pjeva. Uvriježeno je mišljenje da je najbolje pjevati na engleskom da te „ceo svet razume“, no ovogodišnji pobjednici pjevali su na talijanskom, dok su na drugom i trećem mjestu pjesme otpjevane na francuskom jeziku, a na petom je mjestu ukrajinski jezik.

Dakle, u top pet najbolje plasiranih ovogodišnjih pjesama samo je jedna na engleskom, i to ona islandska. Ispostavlja se da je dobra glazba univerzalni jezik koji svi razumiju čak i onda kad ne razumiju.

Zaključujem cijelu ovu priču uz ritmove mog najdražeg favorita (a imala sam ih više) od samog početka. Apsolutno fantastični i neponovljivi Ukrajinci i njihov „Shum“ osvojili su mnoga srca, uključujući i moje, te su u finalu zauzeli zavidno peto mjesto. Pojačajte zvuk do daske i razbacajte se uz pjesmu koja zazivlje Vesnu, odnosno proljeće.

Možda uspijemo rastjerati ovu beskrajnu kišu i konačno ugledati sunce. Baš kao što je i subotnji Eurosong djelomično rastjerao oblake koji su se nadvili nad svijetom prije više od godinu dana i dao nam svima nadu da ćemo možda uskoro, u ne tako dalekoj budućnosti, ponovno slobodno i bez maski uživati u koncertima i festivalima kao što smo to nekad činili.