I neka je tako, nadajmo se da ćemo i dalje više čitati o njegovom radu nego o bilo čemu drugom jer, kakvo god mišljenje imali o njemu, teško je osporiti da je riječ o jednom od naših ponajboljih filmaša, što i Zora dokazuje.

Unatoč već toliko nezaobilaznoj podjeli na Srbe i Hrvate, kao i smještanju filma u manje-više određen geografski i vremenski kontekst, Zora kao da ne pripada u potpunosti našem podneblju, a ni 21. stoljeću – ali na koncu mu upravo zbog toga pripada. Drugim riječima, Matanić uspijeva postići univerzalnost i bezvremenost kojoj naši redatelji toliko često teže, no ne uvijek uspješno, i bez problema bi se uklopio u svaki bolji svjetski filmski festival.

Od početka do kraja veoma prožet ''vontrierovskom'' atmosferom, pogotovo zahvaljujući kameri i soundtracku, film je općenito pun simbolike i utjecaja, pa tako likovi kao da su izronili iz književnih klasika prethodnog stoljeća, a vidljivo je i da je Matanić ljubitelj horora (prisjetimo se Egzorcizma iz 2017. godine).

Odlična glumačka ekipa, na čelu s Tihanom Lazović i Krešimirom Mikićem koji su uvijek sjajni, u ovom je filmu zapravo ipak prevođena Larom Vladović, djevojčicom koja kao da je ''najodrasliji'' lik u filmu ili barem onaj koji u najviše scena progovara glasom (zdravog) razuma, a svoju je ulogu odradila besprijekorno.

Zora je jedan od onih filmova koji gledatelja gotovo neminovno navedu da pomisli: ''Dobro, što se to ovdje događa?''

To ponekad može biti loša stvar, pa čak i toliko grozna da čovjek požali što je otišao u kino, no u ovom su se slučaju bizarni djelići radnje, emotivni prevrati i mračna atmosfera isprepleli na zanimljiv način i dojam koji na koncu prevladava je da je riječ o filmu kojeg je vrijedilo pogledati.

Osobno, najdraži dio zore kao doba dana mi je onaj dok je još uvijek mračno, sviđa mi se i kada se već pojavi svjetlo, no samo dok je još uvijek sivo, a čim se počne ozbiljnije nazirati sunce tada to više nije zora već jutro i dio čarolije nestane. I pred kraj ove filmske Zore počele su se nazirati zrake sunca koje, srećom, ipak nisu bile toliko jake da bi u potpunosti narušile dotad stvorenu atmosferu filma, no teško je oteti se dojmu da bi samo malo drugačija završnica ipak na ponešto efektniji način zaokružila film. 

No, sve u svemu, drugi dio trilogije nije razočarao. Naprotiv, ljestvica za Suton postavljena je visoko.