Odnos historiografije, povijesne znanosti/znanosti o povijesti i priče, književnosti i fikcije dugo je u zamršenoj vezi uz koju stoji status “it's complicated”. Riječ je o često suprotstavljenim svjetovima koje razdvaja smisao, odnos prema istini i stil pisanja. Oko pristupa istini i smislu nema razloga raspravljati - naravno da znanost teži istini i da joj je smisao u otkrivanju i razotkrivanju slojevitih procesa čime se književnost ne treba nimalo opterećivati, ali stil pisanja je teren dvojbi i trenja. Čini se da možemo pisati i istinu, razotkrivati i dobro objašnjavati povijest, a da smo ujedno združeni i s različitim stilovima pisanja koji ne pripadaju nužno onome što smatramo znanstvenim diskursom i rječnikom prepoznatljivom iz članaka ili knjiga nastalih najčešće na temelju objavljenih proširenih doktorata, vjerojatno najčešće i ponekad krajnje točka izdavačke produkcije mnogih povjesničara. Malobrojni su koji pišu i objavljuju ne bi li ispričali dobru istinitu priču, i to je šteta…

Davno sam ju čitao, još u studentskim danima, a vjerojatno zbog cijele koronične atmosfere sjetio sam se upravo tog naslova jer autorica ga je počela opisom motivacije za pisanjem koja se sastojala u pokušaju razumijevanja famozne epidemije kuge 1348. godine.

Pamte se predavanja inspirativnog profesora Miroslava Bertoše, jedne od najupečatljivijih persona domaće historiografije, koji nas je upoznao s francuskim “analistima”, a koji u predavanjima o srednjovjekovlju nije imao problema preporučiti da čitamo njihovu književnost, shvatimo osjećaje i stremljenja. A i savjet je bio i da jednom dnevno treba pročitati i stranicu kakve književnosti, ne samo fusnotiranih članaka.

Jedna od majstorica priče i povijesti bila je i Barbara Tuchman, američka autorica svojevremeno pravih hit knjiga poput The Guns of August., The Proud Tower: A Portrait of the World Before the War, 1890–1914, Stilwell and the American Experience in China, 1911–45, A Distant Mirror: The Calamitous Fourteenth Century.  Barbara je bila izrazito zanimljiva ličnost - u enciklopedijskim natuknicama uvijek ćete je pronaći potpisanu kao povjesničarku iako u toj sferi nije došla do najviših stupnjeva obrazovanja. Ipak, u istim natuknicama naći ćete da je čak dva puta osvojila Pultizerovu nagradu i to pišući prave povjesničarske radove poput navedenih knjiga.

Hrvatska publika nije imala priliku previše detaljno upoznati Barbaru i njen rad. Grafički zavod Hrvatske 1984. godine preveo je “Distant Mirror” kao “Daleko zrcalo - zlosretno XIV. stoljeće.” Riječ je o knjizi u dva sveska manjeg formata ali od ukupno 800 stranica. Hrvatski izdavač nije imao resurse, pa je svjesno odustao od vrlo bogatog pratećeg materijala, čak i popisa literature koji u originalnu svjedoče da je Tuchman zapravo radila ozbiljno istraživanje, ali koje je svojom žurnalističkom vještinom znala upakirati u dobru priču. Domaće izdanje tako lišeno fusnota, popisa literature, slika izvora (...) doista i nalikuje kakvom romanu.

Davno sam ju čitao, još u studentskim danima, a vjerojatno zbog cijele koronične atmosfere sjetio sam se upravo tog naslova jer autorica ga je počela opisom motivacije za pisanjem koja se sastojala u pokušaju razumijevanja famozne epidemije kuge 1348. godine: “Ova je knjiga nastala od želje da se istraže posljedice što ih je na društvu ostavila najpogubnija nesreća u pisanoj povijesti - to jest, Crna smrt od 1348. do 1350. koja je pomorila otprilike trećinu stanovništva između Indije i Islanda. Premda je mojemu početnom pitanju izmakao odgovor, zanimanje za samo razdoblje - nasilno, nemirno, divlje, doba patnje, rasula, vrijeme za koje su mnogi mislili razdoblje trijumfa Sotone - bilo je veoma snažno i, kako se meni činilo, utješno u razdoblju slična nereda. Ako naše posljednje desetljeće ili dva predstavljaju razdoblje neobične tjeskobe zbog rušenja svih pretpostavki, utješno je znati da je ljudska vrsta već preživjela i gore stvari."

Zamišljam tog nekog našeg povjesničara sa 700 (!) godina odmaka, kao što ga je imala Barbara, kako kopka po našim ostacima, statistikama, grafovima, svjedočanstvima (...) zapravo pitam se što će uopće imati kao izvor jer digitalno ima tendenciju bržeg nestajanja od papira. Viber poruke, TikTok postove, Zoom razgovore?

No kako to obično biva s kreativcima početna ambicija je prerasla u nešto prilično drugačije - iako Crna smrt čini jedan od glavnih motiva priča je to zapravo o Zapadnoj Europi na vrhuncu Srednjeg vijeka i to kroz prizmu praktički jedne jedine osobe Enguerranda VII de Coucyja, “najvećeg viteza Francuske” kako mu se tada tepalo, ličnosti koja je povezivala povijest gotovo cijele Europe na neobične načine. Za Tuchman Coucy VII bio je savršen motiv i portal za eru kroz kojeg ulazi u politiku, svakodnevicu, procese dramatičnog stoljeća koje je jedno od najzaslužnijih za predodžbu o Srednjem vijeku kao nečem neugodnom, tamnom i nesigurnom. Tuchman donosi čak i tezu da o njemu i znatno više znamo upravo zato jer je crna kronika uvijek ostavljala češće i jače tragove od stabilnih vremena bez “velikih vijesti”. Geografski pak glavno središte razmatranja je francuska pokrajina Pikardija, žitnica Francuske i Europe, gdje je loza Coucy imala svoje posjede i dvorce, a atmosferu kojih Tuchman prikazuje vrlo zorno.

Tuchman nije imala ambiciju tada (bila je to tada 1978. godina i do danas znamo puno više o XIV. stoljeću) na površinu iznijeti neviđeno i potpuno nepoznato već prije kvalitetno pripovijedati na temelju stotina nastalih izvora i povjesničarskih radova. “Daleko zrcalo - zlosretno XIV. stoljeće” je krasna knjiga, napeta, slikovita jer Tuchman je bila najbolja u dočaravanju atmosfere i svođenju kompleksnih procesa na sažete relacije, u čemu je američki intelektualni svijet u rasponu od filozofije do sociologije generalno kvalitetan. Bez banalizacije i trivijalizacije moguće je zahvatiti najdublja znanja. Šteta je što i ostali radovi kojima je zadužila svjetsku povjesničarsku publicistiku nisu dočekali pravovremeni prijevod na hrvatski jezik.

“Daleko zrcalo - zlosretno XIV. stoljeće” je krasna knjiga, napeta, slikovita jer Tuchman je bila najbolja u dočaravanju atmosfere i svođenju kompleksnih procesa na sažete relacije.

Ove dane jedno od glavnih pitanja i predmeta spekulacije je kako će izgledati post 2020. (is)koronizirani (iliti klasičnim jezikom traumatizirani) svijet. Zamišljam tog nekog našeg povjesničara sa 700 (!) godina odmaka, kao što ga je imala Barbara, kako kopka po našim ostacima, statistikama, grafovima, svjedočanstvima (...) zapravo pitam se što će uopće imati kao izvor jer digitalno ima tendenciju bržeg nestajanja od papira. Viber poruke, TikTok postove, Zoom razgovore? Ili neće imati ništa, pa će misliti da smo nestali?

Promjene u XIV. stoljeću kao posljedica epidemije 1348.-1350. bile su značajne. Prekinut je zapravo relativno konjunkturni europski period, vrhunac srednjovjekovlja izražen kroz visoke gotičke katedrale i vrlo živo Sredozemlje, a ušlo se u sferu radikalnog manjka radne snage (zamislimo što je značila smrt ⅓ stanovnika nekog sela!), započeta liberalizacija odnosa što će biti uvod u raspad svijeta seniora i vazala… U tom loncu “kuhale” su se i renesansa, rađanje znanstvenog pristupa svijetu...

Ove se dane također jako puno priča i o struci. Iako svaku pravu ekspertizu uvijek treba podržati mora se znati da često najbolji plodovi u mnogim područjima nastaju izvan formalno akademskog svijeta. Barbara Tuchman nikada nije došla do diplome ili doktorata povjesničarke, ali ostat će upamćena kao jedna od najbistrijih i najintrigantnijih povjesničarki XX. stoljeća. Ni prva, ni zadnja…

I da, oko odnosa priče i povijesti Tuchman nije imala nikakve dileme o čemu je ostavila svjedočanstvo u zbirci zapisa "Practicing History": 

"Why is it generally assumed that in writing, the creative process is the exclusive property of poets and novelists? I would like to suggest that the thought applied by the historian to his subject matter can be no less creative than the imagination applied by the novelist to his. And when it comes to writing as an art, is Gibbon necessarily less of an artist in words than, let us say, Dickens? Or Winston Churchill less so than William Faulkner or Sinclair Lewis? George Macaulay Trevelyan, the late professor of modern history at Cambridge and the great champion of literary as opposed to scientific history, said in a famous essay on his muse that ideally history should be the exposition of facts about the past, “in their full emotional and intellectual value to a wide public by the difficult art of literature.”

Uživajmo u dobrim pričama.