nakon povlačenja mora na kopnu će ostati samo dvodihalice i bunkeri envera hoxhe

izgradio sam vikendicu na trusnom području

kada me obuzme nihilistička sjeta posjećujem gradove uništene u potresima jer želim gledati kako se grad nanovo gradi jer želim svjedočiti izvlačenju tijela iz smrvljenih nebodera ali na svakom od tih putovanja shvatim da mi je sama pomisao izgradnje odbojna jer kartaga nikad ne bi bila tako lijepa da nije potpuno srušena dok sam bio veleposlanik u tunisu svakog sam jutra razgledavao muzej osakaćenosti položio bih glavu na vrat djevojke bez dojke i osluškivao njezin glas njezin punski blues dok su trajala jutarnja klanjanja ja sam krao stopala i lica kipovima a jednog dana su me uhvatili dok sam svojoj djevojci od kamena otkidao posljednju dojku želio sam muzičku kutiju njezinog glasa uvijek imati uz sebe zato sam degradiran poslali su me na haiti na kojem nije bilo niti jednog muzeja niti jednog dokaza o punskim ratovima ali nakon potresa cijela zemlja postala je živi muzej svaki čovjek nalikovao je jednom od onih kipova bez nogu ili dojki nikad nisam doživio takvo uzbuđenje pri svakom sam koraku osjećao kako mi glazba podzemlja žari stopala prožima tijelo kao zvuk trakavice više mi nije trebala njezina dojka sada sam samo trebao dotaknuti zemlju i čuo bih blues moje tijelo postalo je seizmograf za melankoliju u pratnji bosonogih vodiča hodam po srušenim potleušama ambasadama arenama za borbe pijetlova predsjedničkim palačama i marljivo bilježim zvukove izgradio sam vikendicu na trusnom području kako bih mogao biti u stalnom dodiru s glazbom sada glazba kontrolira moje tijelo sjednem na pod vikendice i čim se negdje u dubini podzemlja pomakne crv ili nakašlju stanovnici pakla moja desna ruka se aktivira i sama od sebe počne rasipati note po kajdanci 

prva žrtva prosvjetiteljstva bio je moj golub

(joseph wright of derby)

francuski prosvjetitelj je bacio mojeg goluba u staklenu kuglu i rastopio ga u monade samo kako bi dokazao da je sve materija i da je materija uvijek u pokretu uzvanici su mu pljeskali on je prolazio kroz salon noseći na dlanu monade a odrasli su zainteresirano piljili u njegov prazni dlan i pokušavali ih uočiti no nisu vidjeli ništa i zato je mađioničar u salon pozvao tri služavke i pokazao im svoje otkriće a one su rekle da ne vide ništa osim dvije prljave linije na dlanu tada su se svi uzvanici nasmijali i od tog trena svi su govorili da vide monade vlastitim očima jer nitko ne želi da ga se uspoređuje sa priprostom služavkom koja će prije zamijetiti prljavštinu u vitrini dlana nego jezgru kozmosa zato me je otac tjerao da pogledam mrtvog goluba pokušao mi je otvoriti oči ali ja sam čvrsto ispreplela trepavice načinila sam rešetke i odbila suočiti se s izvorom svjetlosti koji je frcao iz staklene kugle ja sam jedina ostala u sjeni prosvjetiteljevog otkrića plakala sam za svojim golubom jer kakav je to nehuman projekt kada mu je potrebna jedna smrt kako bi dokazao postojanje nečeg što nitko ne vidi oni su ga ubili samo kako bi se narugali trima služavkama otac se derao nemoj nas sramotiti suoči se sa istinom ovog svijeta a prosvjetitelj je moju sestru već upitao a je li djevojčice imaš li i ti kojeg kućnog ljubimca ona je vrištala otac i uzvanici su pred mađioničara donijeli kutiju s leptirima sada ćete vidjeti da ne postoji leptir već samo pokret materije rekao je francuz i bacio leptire u svoj aparat i dok se u kugli stvarao vatromet svjetlosti moje i sestrino lice bilo je puno sjena –

u buketu sunovrata somalski gusari kriju puške

(baudelaire razgledava strvinu)

„Tu gnjilež je grijalo i peklo sunce vrelo,

ko savjesni i vrijedni pekar…“

Baudelaire: Strvina

svaka misao na kraju se svede na sliku strvine koja leži pod suncem kao pučka kuhinja za crve pogledaj je draga zar ne izgleda poput skulpture s propuhom u trbuhu pogledaj je samo kako si je razbarušila kosu i otkrila dojke pogledaj samo taj osmijeh što poziva na divlju nekrofiliju namjerno je crkla u toj pozi kako bi bila što fotogeničnija pred mornarima i smetlarima to su joj ionako u bivšem životu bile glavne mušterije sada s osunčanim kostima otkriva sve čari svoje pretilosti namjerno se tako bestidno razbacala jer je željela pokazati ordene koje su joj razne mušterije ostavile po istrošenom tijelu od otiska zubne proteze do ožiljka od noža policajci su označili područje ali ona je i dalje nastavila naplaćivati svoje tijelo doduše sada su joj crvi i muhe postali klijentela ali barem manje boli pogledaj je draga pogledaj je kako se smije policajcima kao da im želi reći evo činim prijestup pred vašim očima a vi mi ništa ne možete što je draga zašto kažeš da ti je muka ne brini se ljepotice i ti ćeš poprimiti isti oblik jedino što nećeš imati otisak zubne proteze u butini ali ne brini se ljubljena i ti ćeš se raspasti i općiti s svijetom krtica bubašvaba i mina zaostalih iz nekih davnih ratova pogledaj nju kako se raspada kako grli mine i kako se divlje smije i urliče meni nitko ništa ne može a sa dokova je promatraju mornari i smetlari njezini bivši klijenti tako to ide draga otići ćeš ispod cvijeća ali zašto pobogu plačeš trebaš biti sretna kao i ova bludnica jer ćeš spuštena u podzemlje biti temelj za neka nova zla možda ćeš baš ti dati život travi u jednom kutu logora smrti možda će baš ispod sunovrata koje si othranila somalski pirati nositi oružje kojim će pobiti cijelu posadu francuskog broda tada ćeš se i ti moći pohvaliti da si sudjelovala u tom nestašluku možda će baš na koprivama izraslima iz tvojeg mrtvila svoja tijela očvršćivati neki novi revolucionari a možda će ti prhut u obliku riže iz tjemena istrebljivati neki novi kambodžanski seljaci zamisli samo to cijela kampućija se hrani tvojom prhuti zamisli da zadaješ trbuhobolju čitavom jednom narodu zar to nije veliko postignuće za nešto tako besmisleno poput ljudskog života vjeruj mi draga svako zlo bit će jedno tvoje odličje bit ćeš okićena kao snaša jer zlo koje nadolazi nadmašit će čitavu dijalektiku okrutnosti kojoj smo dosad svjedočili bit će svega

europa je cvrčak na jezičku azije

(crtica o sapamuratu nijazovu iz kratke povijesti megalomanije)

kada je zbog upale pluća prestao pušiti nijazov je zabranio pušenje u cijeloj državi pošto je policija nasumično ulazila u kuće bolnice i vatrogasne domove u potrazi za inkriminirajućim tragovima dima i opušaka pušači iz cijelog turkmenistana bili su prisiljeni okupljati se samo u krematorijima u cvjećarnama su se počele ilegalno prodavati cigarete urne su pretvorene u pepeljare dok su gosti uživali u dimu krematori su na mrtvačkim kovčezima posluživali kavu nijazov je poznat po tome što je preimenovao dane u tjednu i nazvao jednu vrstu kruha po svojoj majci osnovao je odred jezičnih eksperata koji su obilazili divljine turkmenistana i još neimenovanim stvarima ili bićima dodjeljivali imena predsjednikovih djetinjih ljubavi pustinjske lisice odsad se zovu svetlana a snježne krtice bit će poznate kao anastazije zato je toliko želio izgraditi zoološki vrt u krasnovodsku jer bi se u njemu našli svi primjerci njegovih djetinjih ljubavi taj će vrt biti obnovljeni sovjetski savez a među mravojede i tapire postavit ću lenjinovu skulpturu jer lenjin izdaleka doista nalikuje meni i dužnost svakog turkmenca bit će da jednom u godini posjeti zoološki vrt koji će ujedno biti i povijesni muzej neka se uz genezu naše države usporedno postave i slike vodozemaca gmazova primata revolucija i evolucija idu zajedno a kustosi će biti politički zatvorenici jer stara izreka kaže da anđeo drži ključeve pakla kalendar je najgora tamnica i zato ga valja ukinuti jer kakav je uostalom to sustav u kojem veljača svako toliko mijenja broj dana zato sam ja ukinuo veljaču i umjesto kalendara naredio da se u školama napamet uče logaritamske tablice isto tako sam uveo nove geografske karte prema kojima nulti meridijan prolazi kroz dašhovuz na zapadu kažu da kroz dašhovuz prolazi šezdeseti istočni meridijan ali to je isti onaj zapad koji ne zna koliko veljača ima dana naša djeca uče da je ishodište svijeta u dašhovuzu a na našim novim kartama europa izgleda poput cvrčka na jezičku azije poput cvrčka na bedru pretile žene one svetlane iz moje mladosti 

studije ljudskog tijela

(za francisa bacona)

svakog utorka mesar ulazi u svoj atelje naivne umjetnosti noseći kovčežić pun noževa šiljaka sjekira i raznih drugih kistova jaganjci vise sa kuka a mesar navlači na sebe bijelu kutu koja će biti njegovo slikarsko platno dugo stoji pod eksponatima i dodiruje im tijela pitajući se gdje bi bilo najbolje napraviti rez ali nakon dva sata razmišljanja pomahnitao pred tolikim mogućnostima sav ustrašen pred apsolutnom slobodom mesar iz torbe izvadi crni povez sveže si ga oko očiju podigne šiljak i slučajno ga zabije u neko mjesto na jaganjcu tek nakon što ostane bez snage skida povez i promatra ekspresionizam koincidencije na svojoj bijeloj kuti čudi se svojem umijeću svaki potez šiljkom jedno je novo otkriće mene nisu toliko privlačila njegova platna koliko njegove skulpture svakog jutra sam promatrao kako iz svojeg ateljea prenosi leševe u mesnicu i prodaje ih gospođama s punđama nekoliko sam se puta preobukao u gospođu i došao u mesnicu samo kako bih ga mogao gledati dok žmireći komada jagnje tek nakon završnog poteza otvorio bi oči i začudio se nad svojom umjetninom ponekad bi mu se djelo toliko svidjelo da bi ga odbio prodati ja sam kupio tek nekoliko kostiju ali i to mi je bilo dovoljno kako bih izučio slikarski zanat čuvao sam te kosti pod krevetom i divio se njihovoj ljepoti promatrajući koštane urese razmišljao sam o slučajnoj morfologiji ljudskog tijela jer mesar kubist me je naučio da je mjesto glave ili trbuha na našem tijelu stvar slučaja trebamo staviti povez preko očiju i napraviti par poteza kistom kako bismo pojmili sve moguće morfologije tijela kada skinem povez shvatim da čovjeku prsti rastu iz ramena a da mu se usta nalaze na lijevom dlanu i shvaćam da je to samo jedna konstrukcija u nizu mogućih anatomija –

u ateljeu punom nedovršene gline

(za yasozua masumuru)

mrzimo modernu preziremo progres odbacujemo čitavu evoluciju nakon svitkovaca čovjek je slučajna greška koja se nije trebala dogoditi slijepe bakterije i besmislene alge vrhovne su forme života mi svakim snošajem negiramo modernitet prvo smo zajednički oslijepili potom smo si razlomili noge i vratili se u stanje sirena a na kraju smo si noževima izrezali vratove i stvorili škrge postavši dvodihalice ubrzo smo odustali od jezika i sveli komunikaciju na onomatopeju na režanje i njuškanje zato i živimo u ateljeu punom nedovršene gline iz koje rastu žilave ruke i gojazne dojke britve su jedini lampioni u ovoj tami poznajemo svijet po dodiru po naboru ili glatkoći znamo koji dio tijela dotičemo ja nosim sjekire a ona trake nakon što nam ja osakatim naše zajedničko tijelo ona ga ukrasi rođendanskim vrpcama i svaki dan nam je imendan klanjamo se pred tijelom svetog sebastijana i ljubimo njegove rane osjećam se ugodno u muzeju pretilih žena kao mužjak u zagrljaju svoje bogomoljke

u selu s visokom stopom mortaliteta divokoza na školskoj ploči piše poštuj tuđe vlasništvo

(za luisa buñuela)

iako u las hurdesu živi samo teška sirotinja na školskoj ploči piše poštuj tuđe vlasništvo kada sam upitao seosku učiteljicu koja je spavala u brlogu zajedno s jazavcima zašto ne izbrišu tu besmislicu ona je rekla da taj natpis stoji na ploči otkako je škola izgrađena ispisao ga je don pedro jer je to bila njegova maksima a nakon njegove smrti nitko se nije usudio dodirnuti ploču jer je ona bila njegovo vlasništvo kao i ta maksima a jedino što smo mi u ovom selu naučili je to da se tuđe vlasništvo mora poštovati nad pločom je bio izvješen portret primo de rivere i bosonogi učenici su mu se prije početka svakog sata zaklinjali na vjernost a nakon zakletve bi poput himne izgovarali maksimu sa ploče kada sam učiteljici saopćio da primo de rivera više nije vođa našeg naroda već je to francisco franco ona je rekla da je vođa nebitan bitno je jedino to da je maksima i dalje ostala ista dok sam se šetao selom pratili su me goli degenerici na čelu kolone je hodao degenerik koji je u rukama nosio drvene cokule kada sam ga upitao zašto ih ne obuje on je rekao da su to cokule don pedra i da ih oni kao i svakog jutra otkako je on umro izvode u šetnju kako bi duh don pedra bio zadovoljan jer znate don pedro je obožavao jutarnje šetnje kolona je nastavila hodati po blatištu noseći cokule kao relikviju a ja sam stajao usred tog bizarnog sela slušao recital bosonoge djece i gledao kako divokoze padaju sa brda bile su toliko depresivne da su same skakale u smrt u podnožju brda bilo je na desetine svježe uginulih divokoza kada sam upitao jednog izgladnjelog starca koji je prodavao sličice svetaca i diktatora zašto se ne spusti dolje i ne ispeče koju divokozu on je rekao to vam je moj gospodine stado don pedra a don pedro nas je učio da se tuđe vlasništvo mora poštovati