Uputstvo za djevojke

Uputstvo za djevojke

Nemoj da te ljube dječaci sa srcem vrapca u sebi
pokljucaće sve tvoje sjemenke ostaćeš pusto polje prazan dlan gola grana
bez ploda
ostaćeš a oni će odletjeti žurno uposleno da pustoše
gdje još šta ima za opustošiti

Nemoj da te ljube dječaci sa srcem ribe u sebi
njima će stalno faliti kisika pa će podisati i tvoj
govoriće kako se guše na tvojim obalama
a ti ćeš sve dublje tonuti u njihova mora
otplivaće a ti ćeš biti stari brod olupina nasukana
na nekoj hridi zahvalna morskoj soli što postoji i što te izgriza

Nemoj da te ljube dječaci sa srcem slijepog miša
ljubav je sama po sebi slijepa a sa njima će biti duplo
kada tebi bude dan njima će biti noć
kad njima bude dan tebi će biti noć
u ovoj ljubavi stalno ćeš se mimoilaziti sama sa sobom
i zaglavljivati u tamnim pećinama podsvjesti ne znajući da li je hladni zagrljaj
koji te obuhvata nečije tijelo ili samo odsustvo

Nemoj još ni da te ljube dječaci sa srcem krtice, slona, zmaja
jedni su štetočine drugi teški a s trećima ćeš sagoriti u prejakoj vatri
Slušaj me ni oni sa srcem zmije, ni žabe ni pacova nisu bolji
jedni su otrovni drugi se pušu a treći će ti izjesti svaki smisao
mogla bi još da ti nabrajam dugo
ali draga djevojko najviše se čuvaj onih koji nemaju nikakvo srce

Ne bi trebalo da pišem

Ne bi trebalo da pišem ima toliko korisnijih stvari koje bi trebalo da uradim
posaditi cvijeće na našoj maloj terasi
lavanda i klupa od kovanog željeza da bude sve u duhu Mediterana
mi volimo toplije krajeve ali živimo u hladnijim osluškuješ li došle su lastavice
u svoja gnijezda ispod krova

Ne bi trebalo da pišem od podruma do potkrovlja prostire se vječno sada
kao i trag sunca kroz prozorsko okno kroz sobu a ja propuštam da doživim ovo
kao i mrve ispod stola i prašinu na polici za knjige

Ne bi trebalo da pišem dan ima svoj ukus koji se preklapa s ukusom dodataka jelima
uredno poslaganim u vitrini
a ja svejedno premjeravam gorčinu u riječima
i pravim nauku od sopstvenih slabosti
Znam ne bi trebalo da pišem

jer pisanje je bjekstvo od trenutka u krajnje svijetove
u porube sunca gdje je previše toplo i blještavo
u neko daleko djetinjstvo koje je bilo prije pravog djetinjstva
u neki meki pamučni svijet nježnosti koja nedostaje

Među muškarcima

Ja sam Marija i previše sam voljela mnoge muškarce
najzad i samog Isusa u čijem srcu je bilo više samilosti za mene
nego u drugih
možda što smo njegova majka i ja imenjakinje
možda što je umio da prepozna da je ljubav za mene bila više patnja nego uživanje
tek on mi je opraštao i ono što ostali nisu mogli
višak muških ruku na bokovima
višak čežnje u očima
višak vjere među očajnicima
višak nade da muškarac može uzeti obličje ljubavi voljeti ženu božanski
i ne zbaciti je s trona kasnije pljunuvši na nju i prozvavši je đavoljim iskušenjem
koje treba zatući kamenicama i stopiti s blatom

On je bio jedini koji nije htio da me ubije kada sam mu ponudila srce
Zato sam mu oprala noge a on mi je dao vječni život
Zbog toga mnogi i danas mrze na mene i zovu me pogrdnim imenima

Na samu pomisao o ljubavi

Ah, moje male moje malograđanske ljubavi
koje oblije rumenilo
na samu pomisao o ljubavi
Ah, ni sam Bog nije umio da se nosi s tim
kada je ponio sve naše grijehove za vratom
presudio je sebi
lako se preračunati lako je zanijeti se
sva sreća pa on sebi može priuštiti taj luksuz
Odlazim dalje u predjele srca dublje još mimo pameti
i šta tamo zatičem
porušene gradove opustošene kuće
razvaljena vrata zjapeći prozori
crno i sivo i sunčan dan
koji upire prstom u zgarišta
moje nježne
moje stidljive
moje malograđanske ljubavi
koje oblije rumenilo
na samu pomisao o ljubavi
došle su i poharale gradove
razmjestile sela popalile šume
ušuškale se u svoje kućice
i otud čednim očima motre
kud ću i šta ću
sa tolikom nesrećom u sebi
pretočiću je u ljubav
preobraziću je u vaš stid i rumenilo
jer toliko bestidno volim kada pocrvenite
na samu pomisao
o ljubavi

Svemoguće oko

Bože moj šta je sa Nađom šta je sa Sanjom šta je sa Vanjom
gdje su te žene otišle sa ove fotografije kud su se uputile
da li su žive imaju li malu djecu koju nježno nose u svojim krhkim rukama
imaju li bore kao radnica za šalterom u koju zurim i shvatim
pa mi smo vršnjakinje i ona sigurno misli dok gleda u moje sivo i umorno lice
jedno u nizu i ona misli bar od nje izgledam mlađe i odmornije
dok se red smrknutih ljudi smanjuje i ponovo stvara kao zmija
koja će je na kraju ujesti i povesti sa sobom na vječni godišnji odmor
I gledaj čaroliju za šalterom je sad neka vedra i puna snage i osmjeha

Bože moj šta je sa Nađom šta je sa Sanjom šta je sa Vanjom
koja je od njih svirala i maštala da će završiti muzičku akademiju
otići u veliki grad i postati slavna
koja je od njih plesala pred ogledalom i izvijala tijelo kao mačka
sanjajući plesne podijume i publiku zavedenu ritmom
koja je od njih htjela pisati knjige koja je željela puno djece
koja je od njih završila na psihijatriji sa nervnim slomom
i tupim pogledom u nezaustavljivo nadiruće ništavilo
koje pita koja je od vas sanjala da je živa

Bože moj šta je sa Nađom šta je sa Sanjom šta je sa Vanjom
jesu li umorne popodne liježu li na kauč uz obaveznu rečenicu
samo ću deset minuta samo da dremnem da odmorim da pobjegnem
na deset minuta skuvaj mi kafu sad kada je prošlo to malo popodnevno umiranje
zagrli me govore li nekom dok podvijaju noge i sklupčavaju se
kao male djevojčice uz nečije tijelo
jesu li same nose li naočare koje bježe po stanu i nikad ne znaš gdje su
dok u izmaglici hodaš i prepipavaš noćne ormariće i vitrine
obuzme li ih čežnja jača od njih da budu neka druga neka treća neka smjelija
voze li kola brzo, prave li promaju po kući, otvaraju li prozore gole do pasa
mijenjaju li boju kose imaju li nekoga
 
Bože moj šta je sa Nađom šta je sa Sanjom šta je sa Vanjom
jesu li žive postoje li te žene zaboravljam li prebrzo jesu li se baš tako zvale
te djevojčice na fotografijama hoću li ih prepoznati ako ih opet sretnem
po očima po pokretima po životu koji su sanjale
hoćemo li imati išta zajedničko osim ovog varljivog trenutka
gdje nevješto pokušavamo da se nasmijemo jer je fotograf tako rekao
jer je njegovo svemoguće oko u tom momentu zagospodarilo s nama

Mogućnost

Mogla bih da te zavolim jer je nebo vedro i plavo i slučajni prolaznici
snatre o ljubavi kao o dobroj gozbi gdje zaboraviš sve
sa mnom je drugačije mogla bi da te zavolim ali to bi bilo štetno
kao prehlada kao proljećna hunjavica kao tremor u rukama
ili nepravilno lupanje srca
jer je ljubav moja nezdrava navika

Mogla bi da te zavolim jer je u tebi sve nevino gradovi još neosvojeni
i ljudi još uvijek skloni tome da podijele svoju večeru sa gladnima
svoju porciju pasulja na dvoje
životinje kao u rajskim prizorima idu za tobom
i ližu ti ruke i ja kao gladna životinja pošla bi za tobom
ližući ti ruke slane i umorne od čekanja

Mogla bi da te zavolim jer je to tako prirodno tvoje nago tijelo i
moje nago tijelo i naša ogoljena srca lupaju nam u grudima toliko jako da
pomjeraju granice kože i čini ti se da udaraju servirana na limenom tanjiru
i isporučena strašnoj životnoj realnosti koja će ih pojesti jer je uvijek gladna

Mogla bi da te zavolim to je tako bolno očito i toliko me plaši
da odlazim kod psihijatra
i tražim da mi da najjače moguće tablete da te zaboravim
i da tupo gledam u vrata u meni koja zabole
kad god neko pokuša da ih otvori