Ja, pripovijest o mom trnovitom literarnom putu, rodila sam se u bespućima lude glave jednog trećerazrednog pisca i odmah postala bolno svjesna činjenice koliko je mala vjerojatnost da će me ikad itko pročitati. Kao i ostalim pričama iz te tmurne zabiti piščeva mozga, tako je i meni najveća želja bila jednog dana pronaći svoje mjesto u kakvoj knjizi, književnom časopisu ili, ako ništa drugo, barem na internetu. Nisam znala kako bih to uspjela ni kako privući pažnju čitatelja na sebe, ali sam znala: ostanem li ovdje i dozvolim li ovom piskaralu da me napiše, taj se moj san nikad neće ostvariti.

Što će mi autor? Ne trebam ga! A posebno ne ovakvog!, mislila sam gledajući ga kako po cijele dane sjedi na balkonu ili zuri u Sunce, bavi se tim svojim sungazingom.

I tako sam odlučila: Odlazim i napisati ću se sama! Odlazim odavdje!

Jedino ću tako postati istinskom pripovijetkom. Nemam što izgubiti! Sigurno ću ispasti boljom nego li ostanem u ovoj rupčagi čekati da taj amater posve uništi moju originalnost. Tako sam odlučila i već mu se sljedeće noći išuljala iz glave, pobjegla u veliki grad i u njemu se dala u potragu za vlastitim ja i literarnom srećom.

Odbacivši odmah na početku lažni moral i tabue, posvetila sam se onome što mi je prvo palo na pamet - seks - i krenula samu sebe ispisivati kao priču o mladojAmerikanki otetoj u visoravnima Jemena koja već na prvoj stranici postaje seksualnom robinjom zgodnom šeiku. Ali nije joj loše. Nije uopće. Jer bogati je šeik očaran njome, daruje je skupocjenim nakitom, vodi na romantičan vikend u Pariz, kupuje joj Ferrarija i otok na Jadranu, samo za nju gradi vodeni park u sred pustinje i ona uviđa da će se bez problema naviknuti na ovakav način života.

I još sam štošta tu našvrljala, sva pršteći od guzica i sisa, od svakojakih bludnih radnji i raspojasanosti, no kada se sve zbroji i oduzme, osim golotinje i ševe u egzotičnom okruženju ničeg se drugog iz mene nije moglo, a ni dalo iščitati.

Oh, baš sam jeftina, štivo za napaljene pubertetlije, pomislila sam rekavši: Ne! takvom stilu pisanja i upristojila se, sjela za tipkovnicu razmišljajući u kom smjeru dalje nastaviti svoj literarni iskaz, na što utrošiti rečenice i slova, čime ispuniti prazne listove papira. U jednom sam trenu tako došla do zaključka da se kod domaće čitateljske publike prodaje još jedino žutilo vezano uz živote bogatih i slavnih. Iz tog sam se razloga okrenula lepršavim temama, glamuru, traču, manekenkama, glumcima i uspješnim poduzetnicima, ali uvidjevši kako je to prazno i ne vodi ničemu, uskoro sam i od takvog načina pisanja odustala.

Moram biti jedinstvena, moram svom iskazu dati ženstveniju notu, mislila sam počevši dijeliti uputstva za mršavljenje, savjete za skidanje celulita, naputke o odabiru sunčanih naočala za savršen ljetni izgled i kopirati Žuži Jelinek ispisavši desetke stranica čisto praktičnih savjeta o tome kako uloviti muškarca svojih snova.

Ali budimo realni, sve to zajedno apsolutno ništa nije vrijedilo. Uloženom trudu i vremenu usprkos, moji se literarni afiniteti i uzori nikada nisu činili udaljenijima. Bila sam plitka, bez umjetničke vrijednosti, cijelo se vrijeme pitajući gdje je u meni fabula, snaga opisa, gdje su rečenice nalik onima velikih pisaca i gdje je atmosfera zbog koje čitatelj ne ispušta tekst iz ruku?

Koliko sam samo željela postati nalik pripovijetkama kakve ispisuju naprimjer Kishon ili Doris Lessing, nastojeći istodobno biti elegantna kao Murakami, tragikomično jedinstvena kao Čehov, imaginarna kao Borges i posjedovati Kafkin apsurd, no to je, složit ćete se, ipak bio malo prekrupan zalogaj.

Zato sam se radije okrenula lakšim formama. Isprva trilerima i ljubićima, a zatim znanstvenoj fantastici, onda sam na trenutke bila ljubavno-lirična, pomalo dramatična, posve romantična, poslije glumila obiteljsku kuharicu, malo se bavila hrvatskom poviješću i budućnošću, opet solila pamet sa savjetima za dugovječnost i potenciju, da bih na kraju upala u duboku spisateljsku krizu i ostavši bez trunke inspiracije, protrčala kroz duhovnost i završila kao priručnik iz samopomoći.

Kad sam se jednog jutra pogledala u ogledalo, imala sam već više od četiri stotine stranica i najradije bih se ubila, izbrisala ili odmah utopila u zahodskoj školjci.

Ako sam se nekoć i htjela ponuditi izdavačkim kućama, odabravši pseudonim Felipe-Domingo Gómez, i autoironično se nazvavši Kako postati sto posto zadovoljan svojim životom?, sada su se takvi planovi činili kao daleka prošlost..

Dok jednog dana, kotrljajući se tako ulicom - jer zbog debljine nisam mogla više ni hodati - ne naletjeh na onog ludog pisca iz čije sam glave zimus pobjegla.

- Gle, više nisi pričica od dva retka. Postala si prava knjižurina, a? – cerekao se prepoznavši me.

Nisam odgovorila, nikad ne odgovaram na provokacije.

- I što dalje smjeraš sa sobom? - pitao me gledajući na sat. Žurio je na dogovor s nakladnikom, sigurno nekim još većim bezveznjakom od njega kad mu je pristao biti nakladnikom.
- Nemam pojma - priznah.
- Mogao bih te ugurati u zbirku, ali si predebela. Moraš pod hitno smršaviti!
- To je barem lako - rekla sam i u rekordnom roku uspjela pomoću tipke delete sa svog zaprepašćujućeg obujma pasti na samo tri stranice teksta, postati priča koju ste upravo pročitali.

Priča o svemu i ničemu, pripovijest o neuspjelom literarnom pokušaju, koji je nasreću, ipak dobro završio.