Umro mi je djed nedavno... Prije oko mjesec dana. Nije mi baš bio neki bed jer mi to nije pravi djed već muž moje bake pa sam utrenirana da ga volim nekako manje. Uostalom, dok je on bio predani pijanac ja sam bila predani učenik pa ništa nismo ni dijelili osim gustog soka i pive kod seoske gostioničarke Draginje. Deda i Draginja tada su se barili, a ja sam igrala biljar sama sa sobom...

Bio je ugodan, moj lažni djed. Jednom me je našao prljavu kako se igram u potoku pa me je odmah ekstrahirao od grupe, uzeo kući, oprao i poveo u selo gdje mi je kupio bijelu haljinicu, a potom smo išli kod Draginje. Putem je govorio što žena mora biti i sjećam da mi se svidjela priča u kombinaciji sa haljinom i gustim sokom i mojim superiornim građanskim naglaskom i učeničkom pameću. Djed je bio uvijek u odijelu, a govorio je relativno fino dok se ne bi napio. Cuga ga je prometala u zaljubljenog pjevača koji ne govori, osim kad izjavljuje ljubav i ljepotu. Ponekad smo brali cvijeće i nosili baki koja ga nijedanput nije radosno primila. Stalno je uspoređivala dedu s nekim tipom iz Amerike s kojim je davno šuljala. To bi tužilo dedu pa bi pio i u šupi koju je samo on zvao "radiona".

Eto. Taj djedovski lik u mojem životu je umro, a kako ne znam za nekog drugog dedu jer sam imala samo ovog, trebalo je otići na sprovod i zauzeti tamo neku unučku poziciju, a to je bilo problematično jer su moja sjećanja s dedom prestala negdje oko doba kada je on morao prestati piti, a ja sam taman upisala faks i počela piti. Tada je šupa postala radiona. On je zbog svega toga postao nervozan i obuzet planovima, a meni je kod njega i bake već godinama naprosto bilo dosadno. Deda je kopnio u sebičnoj i bolesnoj starosti, a moju je mladost za sve to boljela briga.

Ima još jedan detalj s tim mojim dedom i kad navedem još njega znat ćete sve što i ja znam o svojem dedi. On je bio pravoslavac, a kako je postao organizacijski kompulzivan poslije zabrane cuganja, naručio je lijepo za sebe i baku grobnicu sa ćiriličnim epitafom. Ipak, moja je mama katolkinja i nije baš nikad pravo mogla da slavi pravoslavlje. Ona ga radije ignorira kad dođemo kod bake i ne križa se kada zvoni njihova crkva, samo naša, iako je zvuk isti. Zbog ove oprečnosti moja mama uvijek ima neku nelagodu kad se ide baki i dedi na praznikovanje. Posebno se trudi da moj brat i ja ne skužimo da joj u okružju druge religije opada autoritet jer ne zna pravila igre... Iako ih je dosad već tristo puta mogla naučiti, a to znači da ih zna dobro, ali ih odbija znati bolje. Pravi se luda.

U svakom slučaju, moj brat i ja smo prije cijele te stvari ubili svaki po dvije pive – i tu sam saznala da on uopće ne kuži sve ove godine da smo mi i baka pripadnici različitih kongregacija. To je bilo smiješno, a još je bilo smješnije što mu nisam uspjela objasniti razliku, osim očitu, a to je bilo pismo.

Krenuli smo mama, tata, brat i ja na sprovod od dede negdje oko deset ujutro. Moja druga piva bila je polupopijena u mojoj torbi. Mama je bila nervozna zbog organizacije, tata je samo vozio, Domagoj je spavao, ja sam prolila pivu po sicu i nisam nikome rekla da ne započnem neku krivu auto-priču.

Odjednom smo bili tamo. "Tamo" izgleda ovako: sve je zeleno i u prirodi je i onda je na vrhu brežuljka pravoslavna crkva i veoma fino i mirno groblje. Parking je naravski ispred mrtvačnice koja naravski izgleda kao krematorij izvana, a menza iznutra.

Unutra je za plastičnim stolom sjedila moja baka. Ispred nje bila je gomila čašica od rakije, još hrpu neke cuge i hrpu hrane od mesa, nešto sira isto i svaka je sljedeća baba donosila kolače.

Moja baba je razgovarala s Latom i Kosom u trenutku kada smo se mi pojavili. Onda je počela plakati i narikati i tresti se, a Lata i Kosa su je zagrlile i njihale se plačući s njom. Kad je ustanovila da je Domagoj zamazao rukav od košulje, prestala je plakati da bi to primijetila i opomenula Domagoja generalno o njegovoj trapavosti. Srećom, došla je neka treća baba i počela braniti Domagoja i tu je razgovor skrenuo na činjenicu da će moj brat biti inženjer strojarstva, a nema curu pa su babe pomislile da je to nepotrebno i počele razmišljati o nekim ženama iz sela. Domagoj je počeo furati male rakijice na prozor, a ja sam ih ulijevala u veliku čašu za nas dvoje. Morali smo paziti jer je našoj mami nedostajao fokus s vremena na vrijeme. Uopće, čim bi netko novi ušao u mrtvačnicu, počelo bi bakino narikanje i trajalo bi ne više od par minuta. Onda bi neka peta baba pitala došljaka kako mu je ovaj ili onaj i tu bi počeo ugodan razgovor sve do ulaska novoga gosta. Bilo mi je čudno kako se Domagoj ne snalazi jer je sve izgledalo kao baš dobro podliven i uhodan rotacioni mehanizam.

Domagoj se nacugao i ja sam zbog njega prestala piti rakiju. Skužila sam da svaka žena koja je došla sa mužem, a sve su to uglavnom bile starice i starci, budno pazi da joj muž ne pije koliko ona misli da ne bi trebalo. I iako je Domagoj već bio na dobrom putu da ne može stajati, ja sam mu nosila vodu i pričala gluposti, baš kao i one svojima i tu sam se nekako zabavila dok nije došao svećenik. Mehanizam je stao kad se pojavio svećenik i bilo je jasno da moramo prijeći u drugu fazu. Ovaj prijelaz bi i budala shvatila jer je trebalo samo slijediti starce, ali Domagoj se izgubio i mama ga je uzela za ruku. Ja sam mu se zato izbeljila pa je moju ruku zgrabio tata, a mama je to vidjela i radije je Domagoja uzela pod nadlakticu. Zbog ove psiho-spike, starci su izgubili fokus na mehaniku sprovoda. Ja sam šutjela i shvatila da ovdje tako mogu prilično uživati.

Prvo smo se svi postrojili ispred mrtvačnice. Domagoj je stajao u jednom redu kraj mame, a ja u drugom kraj tate. Između redova ispoljio se lijes s mojim dedom. Svi smo šutjeli. Mama je gledala u pod. Onda su se svi odjednom počeli križati mnogostruko i brzo, kao što se križamo mi (tj. slično, samo oni stave tri prsta, a mi dva, ali ne kuži se u masi). Domagoj je postao jadan, a to se očitovalo po njegovom crvenilu. Počeo je malo plakati i gledati u pod i onda se počeo brzo križati kao i svi drugi, osim mame, tate i mene. Mama je nastavila gledati u pod, ali je njezin periferan vid primijetio da se Domagoj pravoslavno križa i ona je tada desnom rukom učinila udarac na Domagojevu gestu koji su se svi pravili da ne primjećuju. Nijednom ona nije promijenila izraz lica, samo je jednostavno i s mnogo žara pljusnula rukom Domagojevo križanje. On se prepao i počeo imitirati njezino ponašanje. Ja sam se nasmijala tati, a on me pogledao strogo. Tu sam ja počela imitirati tatu jer sam znala da misli da sam ja Domagoja nagovorila da se ponaša k'o kreten na sprovodu.

Počeli smo se nizati u redu i kretati do treće faze – rituala pred grobom.

Povorka je izgledala ovako: moja baka je naricala odmah iza svećenika, zagrljena sa svake strane od Late i od Kose. One su se pravile da je pridržavaju, ali svi znamo da to nije istina jer je moja baba mnogo krupnija od njih dvije zajedno i nema šanse da bi je one uspjele zadržati da je htjela pasti u nesvijest. Iza njih išla su neka dedina djeca koju sam prvi put vidjela i onda mama, tata, Domagoj i ja i naravno, mama je počela šaptom popovati o mojem ponašanju koje je uzrokovalo Domagojevo ponašanje. Iza nas išli su muškarci koji su pjevali, plakali i pričali o nekim poslovima, a iza njih njihove žene. Domagoj je stao u neku ljigu na groblju i moja mama mu je pokazivala kako da to obriše u travu pa su malo zaostali. Bilo mi je dobro s tatom jer uopće nisam kužila da je kraj mene. Samo smo išli i išli, sve do kraja groblja.

Kod groba je bilo čudno jer sam skužila da na epitafu piše i ime moje bake na ćirilici. Počela je neka vrsta mise, a ja sam zamislila da mi je to umrla baka i počela sam plakati. Kasnije sam vidjela baku i bilo mi je opet dobro. Nakon rituala, svećenik je trebao reći neke svoje misli o mojem dedi i to je prilično loše učinio. Rekao je ovo: "Đorđe je živio... Kako je mislio da je najbolje." To je bilo najljepše što je netko rekao o mojem dedi na njegovom sprovodu. Zbog toga sam opet počela plakati jer sam se sjetila kako je deda bio sretan i dobar kad je bio pijan. To su svi zaboravili, a bilo je lijepo.

Nakon svega, strpali smo se u auto i krenuli kod bake na ručak. To je trebala biti posljednja faza, a bila je očita jer su se svi počeli ponašati mnogo opuštenije čim su muškarci dodirnuli aute. Nastao je mali pozdravni metež u kojem je tata skoro zaboravio mamu na groblju i sad je bio u istim govnima kao Domagoj i ja. Čak mi se nasmiješio ispred auta i time je simbolički prešao u našu momčad.

Kod bake je bilo ful veselo. Svećenik je sjedio za čelom stola i zbijao proste šale s pijanim Đokom. Mama je izgledala zbunjeno, živčano i užurbano i nosila je hranu i piće na stol i sa stola i brisala je stol i nije se pritom smiješila. Tata je stajao vani i pušio s nekim ljudima razgovarajući o strojevima za rad u polju. Domagoj je išao spavati u bakin krevet. Baka je veselo ćakulala sa dedinim prijateljem, a sva dedina djeca su nestala odmah poslije pogreba (došlo ih je 4 od 6). Znala sam da to ne može trajati dugo pa sam išla zapaliti cigaretu skrivećki. Mama me je vidjela kad je tresla neku krpu preko prozora i nikada o tome nije ništa rekla.

Tata je zavikao moje ime i naredio mi da nađem Domagoja. Našla sam ga kako spava u odijelu u bakinoj sobi. Bio je bezobrazan pa sam ga podsjetila na situaciju iz svog gledišta i onda je opet postao normalan.

U autu je mama gledala vani i nigdje drugdje, a tata je vozio. Domagoj je spavao, a ja sam rekla tati da su prije nekoliko stotina godina ovdje živjeli lavovi i počela sam pričati kako je sve to lijepo Šekspir napisao. Onda je tata zavikao: "Daj prestani, živciraš mamu!", iako mama nije ništa rekla, i ja sam prestala.

Kad smo ušli u kuću, mama je odahnula, rekla: "Hvala Bogu da je i to gotovo. Ma gdje je moj prljavi proždrljivac?" i počela se maziti s našim psom. Tata je pohitao da se presvuče za garažu, a Domagoj je opet u finoj robi legao na krevet i zaspao. Ja sam u svojoj sobi još malo mislila o dedi. Iako kužim da je ovo naivno i djetinje, nadam se ipak da se u pravoslavnom čistilištu smije piti do mile volje i cvijeće brati i pjevati lijepim sredovječnim ženama u prozirnim bluzama... Mislim da bi tako bilo najbolje, a i ništa mi drugo ne pada na pamet.