Visoki, krupni muškarac u izblijedjelom mantilu polako se kretao cestom. Na glavi je nosio kapuljaču, a nos i usta prekrio je crnim šalom. Preko leđa visjela mu je velika vreća.

Kada god bi netko prošao pokraj njega on bi pognuo glavu u znak pozdrava. Ljudi su se znali zaustavljati i slikati se s njime. Nije očekivao da će ovako jednostavan kostim uzimati toliku pozornost pa je pretpostavljao da jednostavno ide dobro s njegovim fizičkim izgledom.

Vidio je i boljih maski taj dan, ali većina je na glavu stavila prvo što im je palo pod ruku, a Noć vještica iskoristili su samo kao izliku da se napiju, napartijaju i, ako je sreće, poševe.

Kada god bi mu se ljudi približili, Alen, koji se skrivao u vreći, počeo bi vrištati:

– Spasite me od sakupljača pričajućih glava! Ovdje nas je stotine! Netko mora spasiti naše duše!
 – Ma daj! – nezainteresirano je komentirao tinejdžer maskiran u vampira – Kao da bi u tu vreću stalo sto glava!
 – E! – odvratio je glas iz vreće. – A jel' ti sišeš kurčine?
 – Odjebi! – viknuo je vampir i šutnuo vreću. Čuo se bolni jauk nakon kojega je nadrkani tinejdžer otišao.
 – E, jebem ti mater pedersku – derao se i koprcao Alen.
 – Smiri se, molim te – rekao je Toni, Sakupljač pričajućih glava. – Jedva te i ovako vučem.
 – Ma daj! – živčano je odgovorio Alen. – Imaš dva metra i stoput toliko kila, što je skoro duplo više od mene, zato ne seri. Uostalom, trebao bi biti nijemi sakupljač glava. Rekli smo da samo ja pričam, radi efekta i tako to.

Toni je samo potvrdno promrmljao i nastavio hodati.

– Koliko još uopće ima do tog partija? – upitao je Alen, a kada Toni nije odgovarao nastavio je – Možeš govoriti, ajde, ali samo kada te ja nešto pitam.
 – Ima još nekih dvadeset minuta šetnje – umorno je odgovorio Toni. – Jedva čekam da završimo s ovim. Postaje nepodnošljivo.
 – A šta misliš, a? – izderao se Alen i uštipnuo Tonija za leđa. – Da se meni da biti u jebenoj vreći? Idemo tamo, prezentiramo se kao kandidati, gotovo sigurno kupimo nagradu i onda parti, jea.
 – Mislim da ću ja doma odmah poslije. Baš sam si nešto isplanirao…
 – Iskreno, zaboli me šta'š ti poslije. Odi drkat doma, ako ti je to milije, ali e, da znaš kako su lude curičice na Noć vještica… Nevjero-fakin-jatno! Puše kitu tek tako, e! Milina – Alen se perverzno smijao iz vreće. – Nešto kao tvoja sestra.
 – Ne ljuti me – mrko je odgovorio Toni i nastavio hodati. Iz vreće su se i dalje čuli glasovi, ali ih je odlučio ignorirati. Odavno nije imao živaca za svog najstarijeg prijatelja. Nije više bio siguran ni kako su se točno upoznali, ali znao je da je od tada prošlo skoro trideset godina. Za njega, Alen je bio poput tumora koji ga je polako ubijao, a smrt nikako da dođe.
 – Gdje smo sada? – pitao je Alen deset minuta kasnije.
 – Prelazim preko livade. Još malo pa smo u šumi – odgovorio je Toni i gledao u mrak pred sobom kojega su stvarale guste krošnje.
 – Pa gdje su zabili taj jebeni parti. Znam da je helovin, ali mogli su izabrati neko normalnije mjesto.

Toni je potvrdno promrmljao i ušao u mrak. Vidio je samo komadić mjesečine na drugom kraju prolaza kroz šumu. To mu je bilo dovoljno da se ne razbije po putu kojega je poznavao dovoljno dobro.

– Mislim da čujem valove – komentirao je Alen, ali Toni nije ništa odgovorio. Odlučio je biti vjeran svojoj ulozi Sakupljača glava.

Kada je došao do litice, zastao je i pogledao u more obasjano mjesečinom. Obožavao je taj pogled. Često je dolazio do tog mjesta i tamo sjedio satima. Ponekad se spuštao niz liticu kako bi došao do skrivene plaže. Znao se pitati je li on jedina osoba koja zna za to mjesto. Nije nikada vidio nikoga na njoj, a nije ni čuo da se o njoj priča. Znao je svaki kamen koji je bio potreban kako bi se spustio, ali pretpostavljao je da normalnom oku ta padina izgleda nesavladiva bez nekakve planinarske opreme.

– Jesmo blizu? – pitao je Alen. – Stvarno mi se ne da više biti u ovoj vreći. Vruće je, neudobno i mislim da se malo gušim. Možda ova naša ideja i nije bila baš najbolja.
 – Bila je dobra – odgovorio je Toni i duboko udahnuo. – I da, blizu smo. Ne čuješ li ostale sudionike?
 – Čujem samo galebove…
 – Tako je – kratko je odgovorio Toni i snažnim zamahom bacio vreću niz liticu. Krik se čuo samo sekundu prije udarca o tlo, vjerojatno trenutak kada je shvatio da umire.

Toni se tada polako spustio niz liticu i sjeo na plažu. Gledao je krvlju natopljenu vreću i bio fasciniran tišinom koja je nastala nakon pada. Čulo se samo šuštanje valova što je samo povremeno ubijalo glasanje galebova.

Kada mu je dosadilo čekati otišao je do vreće, otvorio je i istresao Alenovo polomljeno tijelo. Maleni tridesetogodišnjak bio je gotovo neprepoznatljiv.
 Iz špilje je izvadio nož koji je tamo spremio još prošli mjesec i njime počeo rezati Alenovu glavu koju je, kada je završio, vratio u vreću.
 Ostatak tijela ostavio je na plaži kako bi drugi dan mogao vidjeti napredak raspadanja. Baš ga je zanimalo kako će izgledati nakon par sati izloženosti moru i životinjama koje mogu doći do njega.

Sada puno lakšu vreću je vratio na leđa i popeo se uz liticu.

Pri povratku kući nastavio je igrati svoju ulogu. Nitko nije negativno reagirao na njegovu krvavu vreću. Čak je, primijetio je, njegov kostim sada bio i bolje prihvaćen.

– Ti – izderao se muškarac odjeven kao klaun ubojica i uperio prst u Tonija. – Kostim ti je super! Alen mi je pričao o ovome… Ti si sakupljač pričajućih glava, jel da?
 – Ne – tiho je odgovorio Toni pritom ga ni ne pogledavši. – Samo sakupljač glava.