….i dok se granje ogoljelih stabala ritmično prepire vođeno bijesom vjetra u ovo zimsko jutro, preuranjeno procvjetala mimoza pokraj njih uvija se jače i dublje kao da i ona sudjeluje u raspravi. Vjetar se šulja uličicama grada pa u naletima poludi podižući smeđe lišće s prašnjavih kamenih kocki. Nakupine svačega histerično se kotrljaju mijenjajući smjerove. Naizgled van kontrole, al' ipak dirigiran palicom vjetra sa sjevera. Uz tutnjanje se spušta s planine na obzoru, nalijećući kao da kažnjava sve grešne.  

Tiho. Tiše.

Glasno. Glasnije.

… malo ovako, malo onako. U naletima. Isprekidano. Ne kontinuirano. Hirovito. Ambiciozno. Graciozno. Divljački.

 

Vjetar te tjera da plešeš. Kao lišće. Kao prašina. Kao smeće.

Vjetar te tjera da se krećeš. Kao lutak. Kao orkestar. Kao čigra.

Vjetar te tjera da staneš. Kao kamen. Kao sidro. Kao smrt.

 Vjetra te tjera da budeš kao lud.

 

Tjera te,

gura te,

 šutira te,

 čupa te,

raščupa te,

zagrli te,

 ispusti te;

 pa te opet uzme u zagrljaj,

                        bez povoda,

                                   bez razloga,

                                               bez ishoda.

 

 

Pleši,

pleši taj ples,

 pleši cijelim tijelom.

 

Ne opiri se,

 jer ako se odupreš znaj

svemu će doći kraj.

 

 Slomit će ti jedro, u bijesu, u žaru,

Slomit će ti krila, u hipu, u hiru.

 

Ne opiri se prijatelju,

            ne viči,

                         ne kudi,

već  prihvati ovu igru koju vjetar ti nudi.

 

Igra je laka,

tu ste samo vas dvoje,

plešite,

 dok vam se bića u potpunosti ne spoje.