Kada je unazad godinu dana umro otac, u svemu se osjećala sveopća smrt. Uistinu, bilo je kao da je odjednom umrlo sve. Njihaljka na starome satu stala je prvi put otkada pamtim, a police su sve dobile tanak sloj crne prašine. Mislim da sam tada prvi put vidio prašinu u našoj kući i sjećam se da me smetala jer je podsjećala na plijesan koja se odasvud osjećala jer je bio Februar i bilo je vlažno. Tada sam i ja umro – mrtav, jer sam dotad mrtav živio. Potom je šest mjeseci kasnije napokon umrla i majka. Tu sam se osjetio rođen, ali veoma slab. Otada sakupljam znanja i snage i svakoga se dana osjećam sve življe i sve snažnije, kao vampir probuđen nakon vjekova bespomoćnog ležanja u grobu.

Bili su oni dobri roditelji, ali nedovoljni za vrijeme kojem pripadamo. Bili su nedovoljni i loši roditelji, zapravo. Zaista su bili loši, iako bi, kada bi pohađali roditeljsku kakvu školu, zasigurno bili u njoj odlikaši. Učinili su me pristojnim, školovanim, promišljenim i slabim. Vjerovali su oboje u našu klasu i njoj su posvećivali mnoge misli, a osobito majka. Ona je bila Napoleon svojega carstva koje je nazivala našim: rođena u neimaštini i potpunom neznanju jednoga zabačenog sela, oduvijek intelektualno pustog pa i dodatno opustošenog ratom, ona se je tvrdoglavom snagom svoje sirove bistrine izdignula nad okolnostima i od sebe učinila vrhovnog zapovjednika svojeg života. Završila je pravo i postala je sutkinja. Napredovala je oduvijek takvom silovitom ustrajnošću da je već u četrdesetoj godini zaradila kuću u glavnom gradu, dvije vikendice, jednu na moru, a drugu u gorju, izrodila je dva sina i to s čovjekom kojeg je voljela više od svega na ovome svijetu. Otac je bio liječnik, mnogo voljen i poštivan od svijeta, obožavan od žene i nedirnut od djece. Radio je u vlastitoj ordinaciji u prizemlju naše kuće, talijanske vile iz razdoblja prije drugog svjetskog rata, jednog od bisera kontinentalne arhitekture jer su se Talijani rijetko odlučivali za izgradnju na sjeveru ove zemlje.

Brat i ja odgajani smo mirno, strogo, klasično i nuklearno. Usađivali su nam vrijednosti poštenja, dostojanstva i časti, uvijek zaogrnute pričama o uzdizanju i napretku naše radničke klase koja se svojom čvrstom voljom i neumornim nastojanjima prometnula u aristokraciju novoga doba – intelektualce na pozicijama raspolaganja politikom trule države. Bili su desničari, ali nisu vjerovali u Boga – on im je služio kao pečat na diplomi građanskoga uspjeha.

Zbog toga je veliki udarac za sve bila bratova nečasna smrt. Našli su ga jednoga jutra posve nagog u dvorištu naše kuće. Bio je mrtav. Uzeo je previše heroina i izdao je veliku tajnu naše obitelji, tajnu o kojoj nitko nikada nije govorio: ni prije, ni poslije njegove smrti. Majka je samo jednom ili dvaput izrekla riječ „nezahvalnik“, a otac je odonda s vremena na vrijeme zagledavao u moje oči tražeći uzrok nekog budućeg razočarenja.

Ja sam u međuvremenu završio pravni studij, a kako se promijenila vlast i nastupila kriza, nisam nalazio posla. Zasigurno, majka mi je mogla pomoći, a mogao je i otac, unatoč činjenici da su oboje već dugo bili u mirovini. Oni nisu vjerovali u nepotizam, u veze, u samopromociju guranjem i vikanjem svojih imena. Vjerovali su u snagu truda i rada pa ako sam i ja valjan kao i oni, mislili su, zasigurno ću pronaći svoje mjesto u službi i pokazati svijetu svojom ustrajnošću da sam ja to jest da su oni zaista oni kojima se izdaju – viši ljudi, časni ljudi i ljudi od razuma i od principa.

Samo, to se i nije baš tako odvilo. Ja sam ostao nezaposlen da živim s njima. Pomagao sam koliko je od mene bilo traženo, promijenio sam dvije službe u tvrtkama koje su obje propale zbog političkih malverzacija. Otac nikada nije komentirao situaciju s mojim zaposlenjem jer ga je veoma uzbuđivala činjenica da se država ruši zbog njegovih nečasnih poznanika, ljudi s čijom sam djecom pohađao škole i za čijim smo stolovima često veselo ćaskali u veoma isceniranim obiteljskim okupljanjima, prijateljskim druženjima, i ljudi s čijim su kćerima oba moja roditelja gledala da upare svoja dva beskrvna sina.

Moj pokojni brat nije mario za žene i to se znalo. Još od malena, imao je on svoju „majčicu“: neku gospođu Katicu, koja je živjela u razvaljenoj kući do naše. Bilo je to također jedno solidno i historijski vrijedno zdanje. Brat mi je često pričao o toj kući i svojoj „majčici“. Čini se da je kuća izgrađena na izmaku 19. stoljeća, od strane austrijskog generala koji je u njoj morao smjestiti svoju neudatu i nesretnu, malu bremenitu ljubavnicu. Mala, koja još nije niti napunila punoljeće, bila je ostavljena sama u toj strašnoj i velebnoj grobnici i to tek sa sobaricom i kuharicom te dadiljom za svojega sina, plemenitog potomka generala koji je u vrijeme njegova rođenja imao čak pedeset godina. Dječak je odrastao, a kako nije imao svojite, ostavio je taj mauzolej mladosti svoje majke nekom mladom pisaru koji mu je pomagao u starosti, pristalom i poštenom mladiću, učitelju latinskog, prevodiocu i kasnije, poznatom bilježniku u Zagrebu. „Teta Katica“, kako ju je zvao moj brat, bila je žena pokojnog pisara. U mladosti veoma lijepa, uredna djevojka, ona je bila učiteljica engleskog jezika koji je tada malo tko znao, a govorila je još francuski i talijanski jezik. Voljela je knjige, glazbu, umjetnost, parfeme i haljine, a djece nije imala te je tako zadržala svježinu i ljupkost sve do svoje smrti u sedamdeset i devetoj godini života. Mnogo je voljela brata. Smatrala ga je drugačijim, osobitim dječakom i mnogo ga je milovala od najranije dobi. Vodila ga je u šetnje, poučavala da svira klavir, razgovarala je s njime o lijepoj umjetnosti i nadasve je uživala gledati ga kako se igra sa njezinim malim psićima. Moj ju je brat volio više negoli ikoga na svijetu. Volio je njezine marame i rukave, divio se njezinim ukrasima, oponašao je njezin govor i njezine kretnje i to na veliko neodobravanje naših roditelja koji su doduše, veoma rijetko ovo zamjećivali. Jednom je Katica odvela mojega brata u Beč gdje su proveli jedan mjesec dana. Imao je on tada devetnaest godina. Otišao je s njom kakvog ga pamtim u djetinjstvu: nježan, povučen i slab, a vratio se viši, snažniji, posvema veseo i nakićen nekakvim nakitom za muškarce. Probušio je uši. Te je večeri nastala velika graja u kojoj majka nije htjela sudjelovati, i uznapredovala je do te mjere da je otac u žaru sile i sasvim pomračenog uma, snažno iščupao bratu obje minđušice iz glave. Kada mu je „majčica“ umrla, brat je bio neutješan. Ostavila mu je kuću, naravski, ali on nije znao živjeti u njoj. Kada je stvoreno isuviše dugova, kuća je prodana, a moj je brat postao neka druga osoba: kao prikaza ili duh, sjena svoje mladosti. Omršavio je, nije govorio, a tek bi ponekad pljunuo na pod nakon što su majka i otac otišli na spavanje. Često je govorio da „mi nikada nismo imali majku, ali on jest i sad je više nema.“

Otkad je umro, Katičino se ime ne spominje kao izvor osobitog stresa. Uskoro će proći deset godina od njegove smrti, deset godina u kojima živim kao da nikada nisam imao brata. Tako se i osjećam. Velika kuća do naše, sada prazna, pljesniva, s ivericom pribijenom na prozore, lokotima na svim lancima kojima su vezane sve moguće ručke, vrata, ograde, ulazi, šahte, ta velika kuća skrivanja, nesmještenosti i samoće zaista je bila grobnica odbačenih. Nažalost je probavila i mojega brata. On joj je u svakom slučaju posve pripadao i da nije bilo te kuće i te žene u njoj, njegov se život možda nikada ne bi bio ni započeo, ma koliko kratko trajao.

Sada sam napokon ostao sam, oslobođen. Prodao sam vilu i skrasio se prvo u jednoj pa u drugoj vikendici pa sam konačno obje prodao jer mi naprosto nisu odgovarale, i naselio se ovdje gdje jesam, u Puli. Pula je miran i sasvim novi grad. Čist je i pravilan, a ljudi su mirni. Ništa se ne događa i domorodci me ne zagledavaju danonoćno, nije ih briga. Posao još nemam, ali imam novac od prodaje nekretnina od kojeg živim. Veoma sam sretan unazad ova dva mjeseca. Možda otvorim obrt za poduke, školu za jezike, turističku agenciju ili nešto slično. Ne znam. Ne razmišljam o tome suviše. Osjećam se tek rođeno: šećem se u zoru i u suton, jer navike je veoma teško odbaciti, u šest sati uvečer pijem čašicu orahovca ispred Augustova hrama, a večeri provodim čitajući. Nemam ženu i ne treba mi, ta imam tek trideset i jednu godinu. Možda nikada neću imati ženu, pomalo me plaši taj prevrtljivi rod. Moja je majka bila poput muškarca, pa pretpostavljam da je tu uzrok moje prirodne plahosti koja ne privlači mnoge žene. Imao sam djevojku unazad sedam ili osam godina, ali ta je pronašla zgodnim jednog oženjenog muškarca pa su njih dvoje tri godine radili predstavu za okolinu i kad se napokon stvar doznala, otišli su, zajedno odbačeni, da žive u Kanadi. Bilo je još žena tijekom godina, ali nijedna nije vrijedna spomena jer ja žene ne razumijem. Misle jedno, govore drugo, mnogo lažu, a čini se da se zanimaju samo za intrige i dramatizaciju običnih životnih okolnosti. Katkad me privlače da bi me odbacile i uopće, nikad se ne osjećam kao da im dajem dovoljno. Nikada nisam govorio o svojem životu sa ženom jer ono što je za mene relikvija za njih je klupko kojim se igraju poput mačića. Pa ipak sada osjećam optimizam, u samo dva mjeseca u ovoj Puli. Mogao bih o svemu da govorim, osjećam. Svejedno mi je odviše i konačno postajem sve sigurniji u samoga sebe, u to da me nitko više ne može prevariti, da mi nitko ne može ništa narediti i nijednim komentarom da mi može nauditi. Moj zmaj spava u Zagrebu dva metra ispod velikog mramornog poklopca koji nikad nakon pogreba nisam više vidio. Neka joj je mir i hvala joj što mi je dala ovaj novi život. Dobro je učinila što je odlučila umrijeti, da je ostala živa to bi bilo veoma nepravedno od nje i bila bi podložna kritici. Moja majka nije podnosila kritiku, ona ju je dosuđivala.

Jučer sam čak i napravio jednu glupost, ne znam odakle mi hrabrosti za takvo što.

Sjedio sam, kao i uvijek, ispred hrama i pio sam svoj orahovac. Pored mene sjedila je majka sa svojom malom kćerkicom koja je mogla imati najviše četiri godine, još je nespretno rušila sve oko sebe igrajući se nekakvom kuglicom pričvršćenom za malu vezicu. U jednom je trenutku zakačila lakat majčine ruke u kojoj je držala šalicu s kavom. Kava se prolila, a majka je stala vikati upravo nebulozne rečenice: „Vidi šta si napravila! Vidi ovo! Dolazi ovamo, dolazi! Dobro, je'l ti mene čuješ?! Jesi glupa?! Dolazi ovamo kad ti kažem, odmah!“ Dijete je prišlo u velikom strahu i potom mu je bila prilijepljena jedna sočna ćuška po lijevom malom ušesu koje je odmah pocrvenilo zajedno s ostatkom lica na toj strani. Malena je počela tiho plakati, a majka joj je naredila da ode i čeka u autu. I dok je tražila ključeve u torbi, moje je srce protiv moje volje u usta mi izbacilo ovu rečenicu: „Trebali biste je sada poljubiti i ispričati se, gospođo.“ Žena je ujednom poprimila lice demonske furije i zavikala na mene: „Šta se to vas tiče?! Nećete mi vi govoriti kako da odgajam svoje dijete, debilu jedan“ i tu se slavina psovki sasvim odvrnula, a ženska je prestala gledati u mene. Pogledao sam malu i primijetio da nosi dvije malene medicinske naušnice, baš kao minđušice mojega brata. Gledala je u mene posve prestrašeno i kao da mi je govorila „Nemojte, barba, što radite?“.

Tu je nešto u mojemu biću prepuklo, srce mi se rasparalo, umrlo je i uskrsnulo novom snagom u jednoj minuti, zapravo u nekoliko sekundi. Preplašeni pogled toga djeteta kao da me učinio Titanom Atlantom, kao da sam mogao i samo nebo podići za tu djevojčicu i njezine uplakane i slijepljene trepavice, ta mala crvena ušesa ukrašena dvjema zlatnim točkicama. Pogledao sam potom natrag u ženu i usmjerio u nju toliko silovite mržnje da je odmah zašutjela. Rekao sam: „Znate što? Ako ne budete mazili svoje dijete, izgubit ćete ga, gospođo.“ Ona je odgovorila: „Ma, kako se usuđuješ, jebem ti majku“, ustala je i krenula se spremati.

Potom sam i ja naglo ustao, položio ruku na djetetovu glavu dok su majčine ruke bile pune i izgovorio sam: „Eis to onoma tu patros, kai tu hiu, kai tu hagiu pnematos, Amen.“

Majka je užasnuto gledala u mene. Rekao sam: „Evo, gospođo. Ako ne budete odsada ljubili i mazili svoje dijete, ono će umrijeti jer na njega je bačeno neodstranjivo prokletstvo. Ovo će zasigurno skratiti moj život, ali ako se pokušate ovoga riješiti, umrijet će vam mnogo više negoli ovo ovdje dijete. Ako želite nastaviti živjeti s mirom, morat ćete voljeti, ljubiti i dragati ovu malu djevojčicu. Ovdje se više ništa ne može učiniti.“

Preneražena žena počela se tresti i zazivati „Gospoda Boga“, uzela je dijete u naručje i otrčala ne plativši račun. Ja sam ga platio za nju i nastavio sam piti svoj orahovac te uzeo čitati časopis koji je ona ostavila na stolu, a bilo je tu i prospekata raznih. Čini se da je htjela malu tijekom ljeta poslati u neki vjerski kamp, neke ljetne radionice s Isusom. Svugdje je stajala najniža dobna granica od sedam napunjenih godina. Možda sam osudio ovo dijete da živi sa svojom majkom. Ne znam. Nisam razmišljao. Svakako je istina da je „prokletstvo“ koje sam „bacio“ na dijete zapravo najobičniji blagoslov na starogrčkom jeziku. „U ime Oca i Dina i Duha Svetoga, Amen“.