Anita je gledala kroz prozor u toplu slavonsku noć. Nezamisliva tišina kakva se nije mogla doživjeti u Zagrebu. Nit auta, nit vjetra, nit psa. Vjetar je povremeno zašuškao lišćem na granama i to je najglasniji zvuk što se mogao čuti. Cigareta između prstiju je polagano dogorijevala, a kapci postajali sve teži i teži. Sat-dva božanskog mira pred san, kakav nikad nije imala u Zagrebu. Opet, svi ti prijatelji u Zagrebu nekako su nadoknađivali stres i svakodnevnu borbu. Ovdje, nije bilo ni stresa ni borbe. Protiv čega se ovdje ljudi bore? Iznenada se odnekud prolomi vrisak nalik ljudskom. Žmarci jeze joj se popnu uz kičmu, a srce joj počinje udarati. Pokušavala je odrediti otkud dolazi vrisak, ali samo su se obrisi usamljenih drveća nazirali na mjesečini. Ljudske oči nisu napravljene da bi gledale kroz mrak. Zatim se vrisak začu još jednom, ovaj put mnogo jasnije. Plač usamljenog djeteta. Još nije bila majka, ali je uhvati strah pri pomisli što bi moglo biti da je to njezino dijete. 

- Ko je to tamo? – vikne.

Učini joj se da negdje dolje, u tami, vidi sićušnu luč koja je nestala u treptaju oka, kao zvijezda padalica. Odmah zatim, tama je ponovo zavladala. 

- Halo! – zazove još jednom – Hej! 

Neka snaga joj obuzme lupajuće srce. Instinktivna radoznalost, hrabrost i strahopoštovanje. Je li to uopće bilo dijete? Ovo selo je čudno, skroz čudno, puno ljudi koji se skrivaju pred svijetom u vlastitoj dosadi. Smisao za humor im je primitivan, a priroda oko njih lijepa. Sve je to znala po instinktu, ali po njemu nikako nije mogla odrediti je li to bio krik čovjeka ili životinje.

* * *
Ujutro, vozili su se drndavom cestom.

- Čula sam vriskove noćas – reče Anita.
- Kakve vriskove?
- Ne znam. Zvučali su ljudski. Pomalo jezivo.
- Čagljevi – reče Tomo.
- Čagljevi?
- Slični su lisicama. Malo manji, ali lukaviji. Žive u čoporima. Nekad upadaju u kokošinjce i otimaju piliće. Deda mi je pričao o o njima. Često ih je čuo kad je noćivao na pecanju. Kad je bio klinac, u Zagori, čagalj je iz kolijevke oteo dijete njegova susjeda. Organizirali su potjeru za životinjama, ali bilo je suviše kasno. Našli su samo krvave benkice, i govna od čagljeva, nedaleko od sela.
- Jezivo.
- Je. Ali to je jedini slučaj da sam čuo da je čagalj napao čovjeka. Uglavnom bježe od nas.
- Ako je ono jučer bio čagalj, onda je bio jako blizu.
- Moguće. Ali nemaju zašto upadati u naše dvorište. Nemamo nikakve živadi.
- Možda su bijesni.
- Možda. Deda mi je govorio da ih ne smijem gledati u oči.
- Zašto?
- To nikad nije rekao. A ja sam ga se bojao pitati.

U općini su rekli da im fali gruntovni list, ali i da ga imaju ne bi im puno pomogao jer je nadležni otišao na sastanak. Kad je Tomo popizdio i počeo galamiti da su gomila nesposobnih idiota, rekli su mu da se smiri ili će inače zvati policiju. Anita ga je jedva smirila pa su popili kavu na korzu i krenuli kući.

Doma, na trijemu, gledala je prazno polje za koje se činilo da se proteže u beskraj. Usamljena stabla između oranica postajala su tamnija, a u daljini se nazirala plavo crvena smrt sunca koje je tonulo u horizont. Rađao se suton. Sjedili su na verandi sa susjedom Zdravkom.

- Mislio sam da su u Zagrebu nesposobni, ali ovo je stvarno smiješno. Kao da sam došo u drugu dimenziju – reče Tomo.
- O, nemoj se ti ništ čudit, komšija moj. To je još i dobro. Mogo si doć i poljubit vrata bez ikakvog objašnjenja – reče Zdravko koji je uvijek imao višak vremena za ubiti.
- Mislio sam da nema ništa lakše nego u Slavoniji otvoriti farmu.
- To svi misle prije nego dođu. A onda shvate da im je bolje da otvore shopping centar – reče Zdravko i nagne rakiju – Zajebali ste se što ste došli ovdje.
- Molim?

Zdravko odmahne glavom.

- E, djeco moja, kurca mog vi znate. Vi mislite da ova domaća hrana dolazi sama od sebe.
- Pa, dobro, nismo se mi preselili za stalno. Ovo je samo dok nađemo ljude, pokrenemo posao... – reče Tomo.
- Kolko si vremena daješ? – upita Zdravko Tomu.
- Pa, dvije-tri godine maksimalno.
- Aha. I onda?
- Kad se posao konačno uhoda, imat ćemo više slobode. Da idemo kud hoćemo i radimo kaj oćemo.

Zdravko je srkao drugu rakiju.

- A ti misliš da ćeš moći tek tako da otputuješ i ostaviš farmu?
- Da – reče Tomo.

Zdravko otpije rakijicu do kraja i ustane.

- E pa, dragi komšije, vrijeme mi je poći. Moram sutra zorom ranom na noge.

Tomo se digne da ga otprati, ali Zdravko odmahne:

- Ne treba, sam ću. Ne živim preko svijeta.

Anita je sjedila na prozoru i pušila. Zagledala se u daljinu.

- Što je bilo? Šutiš cijelo vrijeme.
- A što da kažem? – reče Anita– Sama sam se dala nagovoriti na ovo.
- Nemoj sad i ti, molim te.
- Nitko ne kaže da si ti kriv. Ja sam napravila taj izbor da bi tebe usrećila. Trebala sam ostati u Zagrebu.
- I kaj sad? Ja sam kriv što si došla ovdje i što ti je loše?
- Nisi. Ja sam, govorim ti. Napravila sam to zbog tebe, inače ne bih nikad došla u ovu vukojebinu. Moram sama prihvatiti to da živim u sredini u kojoj nitko nije sretan.
- Ali nisam ni ja sretan, Anita! Sreća je nešto što se zasluži.
- Zvučiš kao moja mama. Prvo treba robijati da bi se bio sretan. Većeg sranja u životu nisam čula.
- Okej, ne želim raspravljati o tome u ova doba. Obećao sam ti da ćemo ostvariti svoj san u narednih dvije godine, a ono što obećam ja i uradim. I neće me ništa odvratiti od toga. Imaš pravo da se uključiš. Nije lako, ali isplatit će se na kraju, vidjet ćeš. Samo te molim da ne odustaneš sad na početku jer sam bez tebe ne mogu.

Dok je to govorio prilazio je i na kraju joj stavio ruku na rame. Ona se okrenu.

- Obećavaš da nećeš odustati? – upita je gledajući je u smeđe-zelene oči.
- Obećavam – reče spustivši na kratko pogled, a zatim ga nastavi gledati.

* * *
Iste noći, Anitu probudi tresak u dvorištu.

- Tomo. Tomo. Probudi se – gurnula ga je, ali Tomo se samo promeškoljio, promumljao nešto i nastavio spavati.

Uzme mobitel s noćnog ormarića i pogleda na sat. 3:49. Za koji sat će zora i dan će početi iznova. Siđe niz stepenice, polako i oprezno. Ako je u pitanju lopov, još bi mogao biti u kući. Pod ispod njezinih stopala bio je ledeno hladan.

- Halo! – reče kad je već bila u kuhinji. Nije bilo odgovora.

Siđe niz stepenice, svjetleći mobitelom i priđe kuhinjskom prozoru. Svjetlo s trijema otkrivalo je neograđeno dvorište s prevrnutom kantom. Bilo je puno pasa, odnosno nečega što je jako sličilo psima. Njuškali su se međusobno, zatim režali i bečili zube jedan na drugog. Poneki komad smeća bi zgrabili, protresli i bacili. Nanišani mobitelom jednoga koji se činio najmirniji i klikne. Pogleda fotku. Izgledao je kao da se cerio. Jezik mu je visio iz ralja poput lijene zmije, a oči su mu bile usijane, nalik na dva komada topljenog stakla. Zatim opet okrene mobitel prema prozoru i pažljivo krene birati slijedećeg junaka fotografije. Na ekranu mobitela se izgubi svjetlo i shvati da joj je objektiv odlutao prema mraku, dalje od razigranih čagljeva. Nazirala su se dva obrisa u tami za koje je isprva mislila da su kuće udaljenih sela dok se nisu pomakli. Uši čaglja, ukipljene i spremne, čaglja koji je čučao na humku skrivenom u tami i čije su oči, skrivene od njenog pogleda, gledale ravno do ponora njene duše.

Šmugnula je natrag uz stepenice i zavukla se pod posteljinu, pored Tome. Srce joj je bubnjalo, čekajući da se čagljevi popnu u spavaću sobu. Ali nisu.

* * *
Sjedili su u kafiću na korzu, a Tomo se drao u mobitel, pokušavajući preko poznanika u državnim službama u Zagrebu doći do službenika u Đakovu. Na kraju razgovora, zaklopi mobitel i pukne ga o stol.

- Jebote, ovo nema veze s mozgom! Koliko ti ljudi imaju godišnjih? Deset? Najmanje tri čovjeka su sad na godišnjem ili na sastancima i nitko ne zna kad se vraćaju!
- Vidi – reče mu Anita i doda mu svoj mobitel.

Tomo počne gledati fotke na iPhoneu. Sve su bile mutne, ali na njima su se jasno vidjele oči.

- Odakle ti ovo? – upita Tomo.
- Slikala sam ih jučer i prekjučer. Igrali su se u našem dvorištu.
- U našem dvorištu?! I ti si im prišla? Kako?
- Ne znam. Samo sam im prišla. Kao da me već poznaju.

Tomo je pobliže pogleda. Izgledala je normalno, osim podočnjaka koji su se ocrtavali do polovine obraza.

- Dobro, dušo. Možemo li sad malo sletjeti na zemlju i baviti se ljudskim stvarima?
- Ja se bavim ljudskim stvarima – reče Anita.

Tomo nastavi da je gleda, sve dok mu nije zazvonio mobitel. Javio se, neko vrijeme pričao sjedeći, a zatim se ustao i nastavio šetati glasno razgovarajući.

* * *
Otkad je legla nije zaspala. Prevrtala se i hrvala s posteljinom. Roštilj koji su pravili Zdravko i Tomo teško joj je sjeo na želudac i nije joj dopuštao ni minute odmora. Odlučila je ponovo sići u kuhinju i i gledati kroz prozor. San ponekad lakše dođe kad krevet nije u vidokrugu. Otvorila je prozor u kuhinji i pripalila cigaretu. Udahne dim pa ga ispusti. Promatrala je oblike dima kako se pretaču jedan u drugi, kao da žive neki svoj život. Pogled joj odluta van u tamu. Noć je bila mirna i ništa se nije micalo. Sve do jednog trenutka kad se začulo komešanje, njuškanje i zvukovi nalik lavežu psića. Anita se povuče natrag i pripremi mobitel. Iz tame izađe jedan čagalj, a za njim odmah i drugi. Počeli su njuškati roštilj kojeg su muškarci oprali i ostavili da leži u dvorištu. Zatim su ga počeli lizati, s repovima dignutim u zrak, kao isukanim sabljama. Došao je i treći. On se nije previše bavio roštiljem, već je krenuo njuškati oko njega. Pronađe veliki komad pržene slanine koji je ostao u travi poslije roštilja. Priskoče druga dvojica i stadu se otimati. Režali su i siktali u različitim tonalitetima kao da se svađaju na svom jeziku. U Aniti se ponovo javi ona snaga otprije dva tjedna kada ih je prvi put čula, nekakav uzvišeni osjećaj strahopoštovanja i radoznalosti. Žmarci jeze su joj jurili kroz tijelo, ali umjesto da su je skamenili, tjerali su je da djeluje. Otvorila je staklena vrata, pa zatim vanjska vratašca s mrežicom i zakoračila na trijem. Osjeti hrapavo drvo na mekim stopalima i bockanje sitnog trnja. Čagljevi su se nastavili igrati s mesom, ničim ne pokazujući da su je primijetili. Ona siđe na travu koja joj zagolica stopala. Čučne s mobitelom u ruci i uslika jednog čaglja koji je lizao posudicu roštilja, zatim drugog koji se natezao sa svojim prijateljem iz čopora za onaj komad slanine. Ostala dvojica su njuškali po travi, a zatim radili krugove njuškajući jedan drugome repove. U tom kaosu njuškanja i frfljanja, Anita osjeti jaku želju da bude ravna s njima. Želju koju je jednom davno osjetila kao klinka dok je gledala životinje u zoološkom vrtu. Zatim se začuje krik koji joj sledi krv u žilama. Podigne pogled i vidje da na granici svjetla i tame, sjedi peti čagalj i promatra je očima koje su bile dva tamna otvora u kojima se ogledalo ništavilo.

Blatnih nogu, i izgrebenih leđa, legla je u krevet. Srce joj je pulsiralo kao ludo. Stavila je ruku na grudi, u nadi da će je to smiriti. Zatim stavi ruku na trbuh da se primiri, ali se iznenadi njegovom toplinom. Pomisli da je to možda početak vrućice, ali pulsirajuća toplina joj je prijala, a glava joj je bila bistra i jasna, slobodna od misli. Ruka joj odluta do Venerinog brijega i u njegovom podnožju otkrije otekli klitoris. Zatim lijevom rukom dotakne Tomino rame i krene ga maziti. Privije se uz njega, s desnom rukom čvrsto stisnutom među nogama. Uzbuđenje joj je sukljalo kroz kičmu sve do mozga, a bradavice su joj bile sve kruće. Zatim obgrli Tomu i popne se na njega. Primi ga za ramena i nasadi se na njega. Tomo otvori oči i ugleda njene izbečene, sjajne, smeđe-zelene oči, i poluotvorena usta. Prije nego što je išta rekao, počne ga ljubiti u usta, a on joj se preda i pusti da mu ruke prime njene vrele i tvrde dojke. Zabijala je nokte duboko u meso njegovih ramena. Iznenada, kao vođen nevidljivom silom, on ukliže u nju. Ona zabaci glavu prema stropu, potpuno otkrije svoje tijelo, a Tomo se prigne, da joj ljubi i grize grudi. Nabijala se na njega i dovodila se do vrhunca. Kad je orgazam eksplodirao u njoj, Anita pusti uzdah koji je prerastao u krik, a Tomo svrši u nju, pritišćući potiljkom jastuk.

Zatim su pali jedno pored drugoga i gledali se, dok su im trbusi pulsirali, prsa se dizala i propadala, a u glavi vladala ugodna praznina. Tomo je zgrčio lice u nevjerici, a ona se smiješila od zadovoljstva.

Nije mu bilo jasno kako se to dogodilo, ali je znao da nikad nije imao bolji seks u životu.

Nakon nekoliko trenutaka oboje su zaspali tvrdim snom, dok je vani rudila zora.

* * *
- Dobro, jesi ti normalna? – rekao je Tomo kad je došao kući. Konopci za vješanje rublja bili su razapeti po dnevnoj sobi, a na njima su visjele fotke čagljeva.

Šutjela je i srkala pahuljice s mlijekom. Na sebi je imala modru majicu sa šarenim likom Minnie Mouse u kojoj spava. Kosa joj je bila raščupana, a koža blijeda.

Tomo uzme sliku s konopca i pažljivo je razgleda. Fotka je prikazivala čaglja isplažena jezika iz profila. Oči su mu sjale kao automobilska svjetla.

- Dušo, trebam li biti zabrinut? – upita je, sjedajući pored nje.

Anita je srkala pahuljice, a razbarušena plava kosa joj je padala preko čela.

- Anita, pogledaj me.

Tanjur je bio zamalo prazan.

- Čuješ? Pogledaj me! – Tomo joj stavi prst na bradu i okrene joj glavu. Zjenice u smeđe-zelenim šarenicama su se raširile. Tomo malko ustukne, iznenađen bljedilom njenog lica.
- Dobro, kaj je tebi u zadnje vrijeme?
- Ništa. Osjećam se normalno.
- Anita, nismo imali normalan razgovor već deset dana, a živimo zajedno! Kao duh si! Samo sjediš pored prozora i tučeš cigaru za cigarom, a kad idemo u grad ne trudiš se barem malo dovesti u red! A kad se vratimo ležiš u krevetu i buljiš u strop! – zatim pokaže na fotku čaglja isplažena jezika – I ovo? Ljudi obično slikaju pse, mačke ili ptice!

Ona ne reče ništa. Samo se ustane i ode do sudopera da opere tanjur.

Tomo ustane i uhvati se za čelo.

- Pa daj kaži nešto, jebote!

Ona se okrene prema njemu, približi mu se i krene mu se igrati s košuljom.
- Mjenjam se... – reče tiho.
- Pa vidim. I to mi se nimalo ne sviđa. Želim onu staru Anitu. Onakvu kakva si bila kad smo se upoznali.

Ona podigne pogled i zagleda mu se u oči. Tomo je znao da njene oči mijenjaju boju iz smeđe u zelenu, ovisno o dobu dana i večeri. Znao je sve njihove nijanse, ali ovu nije raspoznavao. Zatim se te oči bez boje ispune suzama i ona brizne u plač. Zagrlio ju je i pustio da plače u njegova prsa.

- Dobro je, bit će u redu... - šaptao je, trudeći se da se ne obazire na tihi glasić iz dubine duše koji mu je govorio da je sve daleko od "u redu".

* * *
Nekoliko noći poslije, Tomu probudi jauk. Okrene se i vidi da je Anitina strana kreveta prazna.

- Anita! - vikne. Skoči iz kreveta i pogleda kroz prozor spavaće sobe prekriven mušicama. Pokušavale su ući na sve moguće načine, ali im nije uspijevalo.

Siđe u kuhinju, a zatim na trijem.

- Anita! – zazva, ali nitko mu ne odgovori osim povećeg noćnog leptira koji mu se iz mraka strmoglavio direktno u čelo. Nervozno odmahne rukom i otjera leptira.

Zatim se začuje krik čaglja. Tomo se povuče u kuhinju i zaključa vrata od trijema. Neko vrijeme je gledao kroz prozor i čekao da se pojavi vlasnik krika, ali vidje samo par svjetlećih točkica kako plešu u tami. Nešto ga je vabilo da popusti i izađe napolje, ali tada mu u umu zazvoni djedova rečenica. Štogod radio ne gledaj ih u oči. Cijelu je noć proveo u krevetu boreći se s nesanicom, pretražujući slabašnim neispavanim pogledom mračne zakutke sobe, u strahu da će se možda iz njih zakrijesiti oči čaglja.

Naredni dan, otišao je kod Zdravka zamoliti za pomoć. Zdravko je angažirao svoje lovačke pse i nekoliko susjeda koji su se, više-manje uspješno bavili lovom. Čopor muškaraca crvenih od pića i slanine dobacivali su jedan drugome prostote dok su bezuspješno češljali šumarke i livade. Blato koje je napravila noćašnja kiša uništila je sve tragove. Nisu našli nikakve otiske ljudskih stopala, već samo one od divljih svinja i jelena. Planirali su odustati kad jedan od seljana pored jednog bajera, na mjestu gdje najviše običava pecati, u blatu nađe zgužvanu majicu s likom Minnie.

Poslije par neprospavanih noći, Tomo je običavao leći rano i buditi se nekoliko puta tokom noći zbog ružnih snova kojih se više nije sjećao kad bi se probudio. Policija je bezuspješno tragala za Anitom. Njeni su posteri bili svuda po Đakovu i okolnim selima zajedno s podacima i njegovim telefonom. Noći su prolazile, ali čagljevi nisu posustajali u svom ukletom pjevanju. Nisu bili glasni, već taman toliko da Tomo zna da su tu dolje, ispod prozora spavaće sobe. Mogao ih je čuti kako njuškaju, kopaju po zemlji i reže jedan na drugog. Mogao je osjetiti toplinu pare koja im se dizala iz njuški i krckanje kukaca u njihovim zubima. Petu noć ležao je skvrčen poput fetusa ispod pokrivača, sklopio ruke i molio, molio da prestanu. A onda, jedne noći, u njemu nešto prepukne. Ustane i zgrabi dvocijevku koju mu je ostavio Zdravko. S noćnog ormarića uzme baterijsku lampu, iz ormara uzme punu šaku patrona i strpa ih u džep od spavaćice.

Izletio je na trijem kao furija sa sačmaricom.

- Mrš, pička vam materina! – vikne.

Ispali jednu patronu prema njima, a zatim i drugu. Posegne u džep, izvuče još dvije patrone, dok su ostale ispadale po travi. Brzo napuni pušku i opali još jednom.

- Mrš odavde, majku vam jebem! Kože ću vam odrat!

Čagljevi su se razbježali cijučući, ostavljajući za sobom nekoliko kapljica krvi. Dim iz puške lelujao je mrakom, a psi iz susjedstva su se probudili i počeli bjesomučno lajati. Siđe s trijema na travu, posutu izmetom, perjem i komadima plastičnih boca.

- Šta je, di ste sad? – reče pa zazviždi pokušavajući ih dozvati – Bojite se, jel?!

Zatim začuje teško disanje. Neljudsko, jedva čujno. Netko ga je promatrao sa ivice tame, nekih desetak metara dalje. Na slabašnom sjaju mjesečine spazi sjene četiri uha, dva po dva u razmaku. Uši su strizale i okretale se kao radari. Uperi bateriju u obrise ušiju, a u svijetlu se ukažu dva čaglja kako bulje u njega. Oči su im se presijavale u svjetlu. Tomo uperi pušku u njih, a čagljevi se ne pomjeriše. Oči lijevog čaglja, bez šarenica, crne kao katran, fiksirale su ga kako fiksiraju plijen. Tomo je ubrzano disao, hipnotiziran. Zatim pomjeri pušku i uzme na nišan drugog, manjeg. Bio je isti kao i onaj desni, ali nešto svjetlije dlake, nekako čišći i dotjeraniji. Tomo zastane kad mu ugleda oči. Bile su ljudske oči, smeđe-zelene boje čije nijanse je dobro raspoznavao. Trbuh mu je bio natekao, a dojke obješene i pune mlijeka. I Tomo zna da je to nemoguće, ali taj čagalj sjedi tu, pred njim i on ga vidi svojim očima. Knedla mu zaustavlja dah u grlu i ne da mu da diše, a oči puštaju suze. Zatim čagalj otvori ralje i ispusti prodoran ženski krik koji zapara noć.