U naizgled nepomućenoj sreći našli su se na livadi prekrivenoj beskrajnim zelenilom. Skakao je kao pravi skakavac. Prela je u svojoj mačkastoj formi koja se nakon okreta glave kao na hologramu pretvorila u jednu buba maru. Buba mare su kućni ljubimci patuljaka i vila. Bila je vilinski dresirana, ali i dalje začarana vilinskim prahom. Tom podlom čarkom. Veštičin osmeh prekidao je svaku vezu sa stvarnim i otvarao kapije strašnog, zapuštenog i zastarjelog grada. Kako god, sada je znala šta hoće i čemu se nada. Bolela je razlika, kao pogled iz mraka u blještavo svetlo. A neznanje te drugarice i njena naivnost izgledala je kao ivica noža i bila hladna kao čelik, a bolelo je kao žičana struna koja svrdla kroz telo. Bilo gde u telu. Bilo gde, boli jednako, čini se. U glavi je to izazivalo nesvesticu u stomaku mučninu i od svega toga počinje kiša koju prati jecaj.

Ona nikada nije znala kako je on pobedio vešticu. Na momente se činilo da je imao čudesne moći i da je uspeo da je obmane. Samo njoj se to činilo nestvarnim, a bilo je stvarno. Kao bol. Kao čuveni zvuk testere propušten kroz telefon, opisan u jednoj od priča, a poderanih u nekom nastupu ludila.

I kao bez prošlosti tumarala je bez svetlosti koja se prostirala celim prostranstvom. Samo napred jer nazad nema. Glavom zabijenom u kutiju u kojoj tek blješti. To svetlo boli i trenutak je bolan. Sa glavom Bambija nastupajući na ledu nepremostiva prepreka je savladana. Valja čekati sada voz za dalje. Dok strpljivo stoji na stanici beleži u svoj telefon sve ono što joj pada na um. Sve o njoj, o njemu, o njima. Da li je moguće da nekome deluju samo kao dva razvaljena bolesnika. Samo kao dvoje očajnih ljudi?

U njoj se budila neka živost. To je taj žamor. Žirafa je prošla pored prozora, a sa obzorja je nailazila ribica zlatna. Otvarajući usta onako zapravo zevajući. Dosadno mi je, rekla je i sada baš odlazim iz ovog mora u neko drugo.

Svoju dobrotu prepoznaćeš po tome što nisi postala ubica, lopov ili nešto slično. Imao je on poduži spisak. Misliš da ja ne bih voleo da je sve to mnogo jednostavnije, da nisam morao ovoliko i na ovaj način da čekam. Znam da ne razumeš, ali veruj da radim najbolje. Najbolje za nas.

Ona bi uradila sve za njega pa mu je i olakšala taj period razumevanjem unapred.

"Znam da želiš da se odmoriš od svega. Znam, takođe, da mi ne možeš uliti u glavu sve što treba da znam, već da jedino možeš da čekaš. Tebi će biti najteže sada. Malo ti se i gad..."

Nije joj dopustio da završi rečenicu.

"Ti mi se ne možeš zgaditi," rekao je.

Sa ovim osećajem smo se rodili. "U sebi te čuvam", govorila je. Stihovi su se pretvorili u lepo pevanje. Aleluja. Krivio je šešir preveliki za njenu glavu i namignuo opasno. Ma znam, ali... Teško pada čekanje.

Bilo je dosta poniženja i mraka. Bilo je dosta nakupljenog straha. Nije trebao poseban povod. Dosta je da neko vikne i njoj je već bila muka. Padala je kosa preko nosa i vukla se po podu. Ona presamićena u bolnom grču, moli. "Zar mora ovo ovako mučno da bude?"

"Pokušaj još lepše da ga zamoliš, možda će onda uspeti."