Veronika Santo poznata je domaćim ljubiteljima fantastike i znanstvene fantastike jer, počela je objavljivati u časopisima priče tih žanrovskih odrednica još osamdesetih godina. Tada je znanstvena fantastika bila kudikamo čitaniji i rašireniji tip literature među čitateljima, što najbolje potvrđuje činjenica kako je časopis Sirius jedno vrijeme imao vrtoglavu nakladu od 30 tisuća primjeraka.

Prvu je priču Veronika Santo objavila upravo u časopisu Sirius, devedesetih je godina nije bilo, da bi se pisanju vratila 2005. godine. Premda je u Hrvatskoj objavila zbirke pripovjedaka Vrt pramčanih figura (Sfera, 2008.) i Bijeli vlak na nebu moga grada (Matica hrvatska Bizovac, 2014.), ipak je u nedovoljnoj mjeri zastupljena u kulturnim sferama, kritika ju ne spominje previše.

Taltoš

O njezinom romanesknom prvijencu Granice na vjetru (Matica hrvatska Bizovac, 2016.) također se premalo piše. Priča počinje 1944. godine, u obitelji Balas rađa se prinova. Ukućani odmah primijete da je dječak, kojem su nadjenuli ime Matija, neobično stvorenje. Rođen je u košuljici, sa zubima. Drugim riječima, Matija je taltoš[1]Termin potječe iz mađarske tradicije, označava osobu koja ima svojstva šamana i može komunicirati s drugim svjetovima., dijete s natprirodnim sposobnostima. Nije prvi put da je taltoš rođen u obitelji Balas i ukućanima je jasno da Matiju čeka neuobičajen životni put. U romanu pratimo Matijino sazrijevanje kao ljudske jedinke i taltoša – on mora upoznati svoju drugu narav, ali i svjetove što nisu dostupni običnom puku.

Na prvu, Matija ispočetka ima relativno normalno djetinjstvo, ni po čemu se ne ističe od svojih vršnjaka. Doduše, odrasta bez oca Antala (odvode ga odmah nakon rata jer je surađivao s neprijateljskim silama) pa živi s majkom, mlađom sestrom Marikom i stricom Šandorom. Majka je brižna, stric pažljiv i pun planova za Matiju, a sestra Marika pokazat će se kasnije kao nešto površnija osoba sklona pomodnostima. Matija ispočetka tek povremeno komunicira s drugim svjetovima, nije odmah svjestan svojih sposobnosti. Tijesno je povezan s prirodom, lako pročita ljude i ne može ga se samo tako preveslati. Unatoč inteligenciji, Matija je sanjarski nastrojen, neuklopljiv, svijet za sebe. Nije poput drugih mladića niti mu je stalo do tjelesne ljubavi, ne robuje niskim strastima, već ima kontrolu nad svojim tijelom i umom: „Bog kojemu se priklanjao Matija nije bio priznat ni od jedne službene religije, ni od onih starih ni od novih, pa opet, bio je prisutan u svima. Njegov je Bog bio star, puno stariji od bilo koje poznate religije koja ga je predstavljala, svaka na svoj način, kao da vidi samo jednu plohu blistavog dijamanta.“ (114.)

Osim tereta duhovne posebnosti, Matiju često opterećuje nedostatak oca, što u njemu stvara nepopravljivu prazninu. Naime, u obiteljsko naslijeđe obitelji Balas ušle su i negativne konotacije zbog kojih kasnije uvelike ispaštaju preostali potomci. Unatoč brojnim nedaćama, članovi obitelji Balas ne posustaju niti gube smisao za pravičnost. U romanu je podrobno prikazano i gradsko i seosko okruženje. Grad Matiju čini slabijim u duhovnom pogledu, propada kao student medicine, a kasnije se ne uklapa ni u vojnički svijet, stoga se vraća prirodi. Ne može pobjeći od sudbine koja je namijenjena taltošima. Pošto je bio u dosluhu s višim silama, mogao je naslutiti i liječiti određene bolesti: „Procjenjivao je ono što je vidio i samo sebi potvrdio ono što je već znao: medicina je ovdje učila liječiti samo po napucima racionalnog uma, nesvjesna da postoji nešto iznad tijela i psihe.“ (148.)

Uvjerljivo pripovijedanje

Roman Granice na vjetru uspješna je kombinacija realistične i fantastične književnost, a karakterizira ga ugodna pripovjedna pitkost, ležerna rečenica u kojoj se rijetko kada mijenja ritam pripovijedanja. Nema u ovoj priči bizarnih šokantnosti i jeftinih pikanterija pomoću kojih se neki autori redovno dodvoravaju širem čitateljstvu što je gladno i žedno sočnih, primitivnih opisa. Radnju čine standardni zapleti bez naglih dramaturških obrata; radnja je podijeljena u kraća poglavlja koja bi - da se čitaju samostalno, a ne kao cjelina - imala smisla kao kratke priče.

Naravno, u čitavoj se priči ističe lik Matije, poštenog mladića koji ne može pobjeći sudbini što je predodređena taltošu, no dobar dio pažnje autorica je posvetila i karakterizaciji sporednih likova, čime je u romanu postigla dodatnu dozu uvjerljivosti. Prvijencem Granice na vjetru Veronika Santo dokazala se uvjerljivom u pripovijedanju na duže staze, stoga je za očekivati da ćemo u skoroj budućnosti čitati nova ostvarenja ove autorice koja je podjednako zastupljena u regionalnim i talijanskim književnim krugovima.[2]Od 1997. godine Veronika Santo živi i radi u Italiji. Njezine su priče zastupljene u više antologija.

Osim fantastičnih elemenata, u romanu se podrobno opisuju političke situacije u Jugoslaviji i izvan nje (gradnja zida u Berlinu, atentat na američkog predsjednika J. F. Kennedyja), a prisutna je umjerena kritika protiv domaćih vlastodržaca i podanika jugoslavenskog režima; autorica ne odobrava metode kao što je bila nacionalizacija privatnih posjeda, mnogobrojna zastrašivanja, zatvaranja i likvidacije neistomišljenika. Ovaj bi naslov teško doživio tiskanje u Jugoslaviji jer je ondašnji režim izrazito loše podnosio kritiku, koliko god ona istinita ili dobronamjerna bila. Vjerno su prikazane društvenopolitičke prilike i duh vremena, određene zatucanosti sistema i ljudska grabežljivost, duh Vojvodine te osnovne i dublje bojazni ondašnjih ljudi.